navigacija

Sirtaki

Sirtaki života

Kad sam bila mala, djed bi koricom špeka podmazivao moje male drvene sanjke s plavim pletenim sedlom, da bi njegova unučica letjela 'kao strijela Božja'.  

Danas znam da je to bio samo placebo, jer se dobro sjećam dubokih goranskih snjegova u koje su moje sanjke danima nemilosrdno upadale, sve dok se staza na brežuljku iza kuće ne bi utabala.

To mi je nekako i prvi susret s religijom i samo svemiru razumljivom logikom - ti podmazuješ, utabavaš, teško se penješ uzbrdicom i onda sanjke, umjesto da lebde kao u reklami Coca-Cole, propadnu.

I ne mrdaju.

Pa nakon što cijelo poslijepodne izigravaš Sizifa, svi komentiraju kako imaš divnu boju i kako ti zrak čini dobro.  

Imao je Fulghum pravo, sve što o životu trebamo znati, naučili smo još u vrtiću.  

Život je stvarno nekad uzaludno tabanje.

. . .

Ušla sam u prazan dućan to kasno poslijepodne. Vani je bilo hladno kao u priči o djevojčici sa šibicama.

Ona, mlada i lijepa kao iz neke pjesme Daleke obale, u crvenoj je kuti stajala za rezačem salama. Treštao je neki domaći pop-sirtaki, a muza Marijana Bana kao da je u ritmu upogonila rezač i pjevala punim glasom. Nisam bila na suhomesnatom odjeljku, već na susjednom, mliječnom i krišom sam je promatrala, misleći kako je sva istinska božićna radost zalutala baš na taj odjeljak, tog dućana u mojem kvartu.

Pa sam, mimo plana, želeći se zaraziti tom srećom, došla i kupila dvadeset deka nečega. I rekla da mi je super što je tako vesela.

Malo se posramila, izgubila takt za mašinom pa rekla: A, gospođo, tko će nam napravit, ako si nećemo sami?

Trenutak kad mudrost rezačice salame crvenih pothlađenih prstiju ne bih mijenjala za sve Krleže ovoga svijeta.

. . .

Ušla sam u tramvaj kad je situacija već bila na vrhuncu.

Bio je tu jedan romski par i njihovo dvoje sitne djece - u nečem što je sličilo na kolica.

Najmanji je plakao koliko su ga pluća nosila, drugi je mirno sjedio, a mlađahni roditelji drmusali su kolica, pjevušili i krišom pogledavali dvije uzrujane gospođe na zagrijanim sjedalima.

A onda je neuplakani brat rekao: Ajde prekini, uzet će te ove dvije vještice.

Putovala sam samo jednu stanicu, licem zaronjena u rukav kaputa da ne prasnem u glasan smijeh.

Jer nije red.

Nikad nisi dovoljno star za krivu procjenu.  

. . .

Ona ima devedeset i kusur, preživjela je Theresienstadt i u kadru se vide njeni živahni prsti kako prebiru po tipkama klavira.

Govori kako voli život, kako se dva puta rodila. Prije i poslije logora.

Ima žensku ekipu iz istog logora, gospođe koje je spasilo sviranje u nacističkom Potemkinovu selu za medije; u kojem su se održavali koncerti, koje su pobožno pohodili stražari, ali i neuhranjeni logoraši.

Pričaju kako bi tih sat-dva svirale svoje etide i bježale u neke druge svjetove, u kojima nisu bile gladne i promrzle.

I kako ne mrze, jer 'ne žele tu bolest u svom životu'.

Divno nešto.  

Ako itko, te bi žene morale znati o dubokom snijegu, utabavanju staza i pravim procjenama.

Jer, rekla bi muza Marijana Bana: Tko će nam, ako si nećemo sami.

U ritmu etide ili sirtakija - manje važno.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (3 ocjena)

Ključne riječi

Komentari

Registracija