Bok svima!

Prije neki dan snimali smo emisiju o Sai Babi, o kojem sma prethodno znao tek ponešto. Osim uobičajenih stvari, među koja spadaju i čuda. Navodno nemoguće pojave poput teleportacija i materijalizacija zbivaju se u okružju Sai Babe, a dokumentirane su u toliko slučajeva da ih je nemoguće ignorirati. Osim što su zabilježene na filmu, neki moji prijatelji vidjeli su ih iz prve ruke. Primjerice, Brk je s udaljenosti od tridesetak centimetara gledao kako iz dlana Sai Babe „curi“ vibuti.

No, nisam htio o tome. No, to me navelo na razmišljanje kako nesvjesno smatramo da je sve neobično - nemoguće, umjesto da smatramo da je sve moguće. S obzirom na potencijale koje kriju svakojaka „čuda“, manja je šteta ako pogriješimo smatrajući da je sve moguće (i tako možda ustanovimo da nešto zaista nije), nego da se cijelo vrijeme ograničavamo stavom kako je sve nemoguće.

Ili bi bilo najbolje da se nema nikakav unaprijed stvoreni stav. Ionako su svi naši stavovi tek programi koje su nam drugi ugradili, a da nismo ni skužili gdje, kako i kad.

To me dovodi do čovjeka o kojem je već bilo riječi prije par postova, Viktora Scaubergera, o kojem je AGM na Interliberu predstavio knjigu koju sam tada najavio, prvu na hrvatskom o tom austrijskom lugaru.

Opet mu se vraćam, jer ipak je on čovjek kojega se zvalo „water wizard“, a zadnjih dana me sa svih strana napadaju tekstovi i knjige o vodi. Neki materijali su mi dosadni i isprazni, kao knjiga Biografija vode, koja nudi onaj uobičajeni, kemijski i neispirativno uski pogled na vodu, u žanru koji obično zovu „popularna znanost“. Drugi su otrežnjujući, poput intervjua iz novog „Nexusa“, s dr. Fereydoonom Batmanghelidjem, liječnikom koji je proučavao utjecaj vode na ljudsko tijelo i ustanovio da je ona jedan od najboljih postojećih preventivnih terapija i sredstava za ublažavanje bolova. On je autor fenomenalne knjige (svojevremeno objavljena i kod nas), pod nazivom „Vaše tijelo vapi za vodom“ i podnaslovom „Vi niste bolesni, vi ste žedni“.

Batmanghelidj piše o tome kako se dehidraciji pripisuju imena raznih bolesti, ali prije nego što se pozabavim time, treba se podsjetiti glavnog otkrića Viktora Schaubergera, koji bi se kogao svesti na rečenicu da voda, baš kako i čovjek, i sama može biti zdrava ili bolesna, živa ili mrtva.

Viktor Schauberger svakako je čovjek na rubu znanosti. No, nije stalno bio tako. Razdoblje ranih 1930-ih bilo je jedna od rijetkih prilika kada je Viktor Schauberger uživao podršku uglednih znanstvenika. Profesor Philipp Forchheimer, umirovljeni hidrolog, bio je određen da mu se pridruži, spočetka da razumije i objasni zagonetna korita za spuštanje trupaca. Prof. Forchheimer bio je strpljiv čovjek bez predrasuda. Bio je kadar slijediti crtu razmišljanja Viktora Schaubergera i u njoj vidjeti smisao. Postao je tako uvjeren u vrijednost uvida Viktora Schaubergera da mu je dogovorio da napiše seriju članaka, koje je sam uredio, za austrijski Hidrološki glasnik. Forchheimer je zapisao: „Nadmoćnost Schaubergerove zamisli nad suvremenim projektima je očigledna“.

Bio je to popriličan potez za osobu Forchheimerova ugleda i prestiža. Postavio je sebe u ulogu učenika i pokazao se kadrim gledati iznad omalovažavanja i netrpeljivosti znanstvenih krugova spram Viktora Schaubergera, u istinitost onoga o čemu je on govorio. No, razgovori s Forchheimerovim kolegama potvrdili su Schaubergeru ono što je već naslućivao. On i znanstvenici imali su fundamentalno različita shvaćanja prirode vode i što ona znači.

SCHAUBERGEROVA POLAZNA TOČKA

Schaubergerova polazna točka, nadahnuta njegovim intuitivnim uvidima i potvrđena brojnim iskustvima, jest da je voda živi entitet. To znači da ima svoju strukturu i osobine. Ona diše i prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava. On se usredotočio da shvati kako se procesi života manifestiraju kroz vodu i kako te procese možemo voditi za dobrobit svih. Za znanstvenike s kojima se susretao, voda je bila inertna supstancija s nekim zanimljivim fizikalnim svojstvima. Schaubergerovo stajalište znači da se nije mogao sporazumjeti sa znanstvenicima, čak ni polovično. On je promatrao živi svijet, oni su proučavali onaj mehanički. Zapisao je: „Da je voda doista ono što hidrolozi drže da jest – kemijska inertna supstancija – onda već poodavna ne bi bilo ni vode niti života na ovoj Zemlji.“

Susret s čovjekom ugleda Philippa Forchheimera i njegove naobrazbe i bez predrasuda, pokazao se zaista sretnom prilikom. Međutim, Forchheimer je bio u dubokim godinama, umro je 1931. Serija članaka koji su predstavljali način proboja, bila je okončana, a pokretni most do prevladavajuće znanstvene zajednice ponovno podignut. Schauberger je opet ostao osamljen u svojim idejama koje je sažeo ovako: „Vodu držim krvlju Zemlje. Njezin unutarnji proces, iako ne identičan onome u našoj krvi, je bez sumnje vrlo sličan. Taj proces daje vodi gibanje.“

Prvi kanal za spuštanje trupaca koji je Viktor Schauberger izgradio za princa Adolfa von Schaumburg-Lippea nije bio nalik ni jednome dotad. Podignut od drveta, zmijoliko je kružio niza strmine, a ne najkraćom crtom, i imao je izgled zatupljene strane jajeta. Sam je bio prikupio novac za gradnju tako da su njegov bankovni račun i samopoštovanje zavisili o uspjehu pothvata.
Došao je dan kad se osjetio spremnim da iskuša kanal. Uzet je prvi trupac s gomile i spušten u ležište korita. Plutao je kojih stotinjak metara, a zatim potonuo na dno. Voda je nadirala straga i prekrila stranice kanala, ali trupac se nije pokrenuo. Schauberger je bio zaprepašten. Pomaknuo je trupac i udaljio radnike da bi problem prosudio u miru i tišini. Pogledao je izbliza i otkrio da je strmina nagiba prevelika za nizak obujam vode.

UČEĆI OD PRIRODE

Polagano je šetao oko kanala. Bio je siguran da su zavoji ispravni. Spustio se do bazena za zadržavanje vode, sjeo na kamen na toplom suncu i zagledao se u vodu. Sjedeći tako, osjetio je kako mu nešto vršlja u kožnatim hlačama. Poskočio je i, okrenuvši se, spazi da je sjedio na zmiji koja se smotala na toplom kamenu. Dohvatio ju je i bacio u vodu. Doplivala je do obale, ali nije mogla izaći jer je površina kamena bila isuviše strma. Plivala je naprijed i nazad te, na posljetku, našla svoj put preko brane.

Schaubergeru je iskrsnulopitanje: kako zmija pliva tako brzo bez peraja? Dohvatio je svoj durbin i promatrao njezino kretanje kroz vodu dok nije dosegnula drugu stranu bazena i ispuzala napolje. Predstavio je sebi zmijino čudno gibanje u petlju dok ju je gledao u vodi i shvatio da je izvodila naizmjenične vodoravne i okomite zavoje.

Tada mu je sinula zamisao. Krenuo je potražiti radnike i našao ih kako u kolibi pripremaju hranu. Zatražio je da pojedu što prije te da pođu do pilane i donesu tristo tankih daščica ariša. Tada im je pokazao kako da zabiju daščice pod kosinom u dnu korita. Do kasno navečer šuma je odjekivala od udaraca čekića.

Blizu ponoći, kad se vratio kući, našao je poruku glavnog šumarskog povjerenika kojom javlja da će princ, princeza i nekoliko stručnjaka ujutro prisustvovati pokusnom spuštanju trupaca. Pohitao je nazad, dobar sat pješice, i obećao radnicima platiti trostruku satnicu ako nastave raditi cijelu noć i završe posao do osam ujutro.

Svita je stigla. Njegovi radnici otvorili su vrata ustave i započeli šipkama gurati trupce u kanal. Teža klada kliznula je među lakše, a radnici su potajice nastojali pogurati je s puta. Netko među zvanima ih je vidio i zaviknuo da odstupe. Schauberger se složio s njime. Trupac je plutao preko bazena, a kad je dostigao i začepio kanal, razina vode iza nj počela se dizati. Svi su zurili u trupac. Kanal bi se u trenu prepunio.

Začuo se klokot kad se teški trupac stao pomicati. Zanjiše se lijevo, pa desno, a onda se sjuri niz korito. Jurio je vijugajući s jedne na drugu stranu i iza zavoja nestao s vidika

Kasnije, Schauberger je dalje razvijao zamisao s daščicama u koritu na koju ga je potakla vodena zmija. Koristio se njome u regulaciji rijeka tako da voda ne dere obale i patentirao još jedan pronalazak da bi poboljšao protok u cijevima za vodu. Oba uređaja potiču vodu da spiralno kruži prema unutra tako da pravac gibanja okreće središtu spirale, oslobađajući pritisak na obale ili stijenke cijevi za vodu.

ŽIVOTODAJNI OBLICI

Schauberger je s vremenom došao do dva oblika koja je smatrao ključna za život – spiralu i Jajolike oblike, koji su su posvuda u prirodi, kad ih se jednom započne tražiti. Spirala se udobno smješta u jajoliki oblik. Kad naraste u širinu i dobije na intenzitetu, stane se kretati prema vrhu takvog oblika. Odlažete li jaja u hladnjak s vrhom jajeta nadolje, dulje će sačuvati svježinu. Amfore koje su naši pretci koristili za čuvanje hrane i pića, imale su takav, inače nepraktičan, oblik.

Schauberger kaže da jaje vrhom nadolje zrači prema van dok ono sa zatupljenim krajem nadolje privlači u sebe. Ovo potonje je najbolji oblik za izazivanje raspadanja. Sukladno tome on preporučuje da se hrpa za kompost oblikuje kao jaje sa zatupljenim krajem nadolje.

Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas. Moguće ju je prilagoditi da osigura vodu visoke kakvoće i za piće i za napajanje usjeva. Ona sadrži tajnu novih oblika energije koji mogu zamijeniti naftu i dizelske strojeve za koje je ustvrdio da su razarajući, rasipni i opasni.

Schauberger je opisivao prirodu, vodu koja udahnjuje život, onu koja izranja iz gorskog izvora kao OPLEMENJENU VODU. Patentirao je uređaj u obliku jajeta koji vodu iz slavine pretvara u izvorsku vodu visoke kakvoće. Uz pomoć materijala posude, protjecanjem i točnim temperaturnim gradijentom, voda može ponovo upijati neophodne elemente na svom putu i vratiti svoju energiju. Schauberger je na sebi ispitivao takvu vodu i uvjerio se u njezino blagotvorno djelovanje. Prijatelji i znanci su doznali za to i zatražili da ju i sami kušaju. U nekoliko tjedana stale su kolati priče o izvanrednim oporavcima od kroničnih oboljenja. Bubrežni kamenci, reumatizam, malarija – sve se je smanjivalo nakon što je oboljeli popio nešto vode iz Schaubergerove jajolike posude. Čak su opadala i oboljenja od raka. Međutim, u Austriji je zakon samo kvalificiranim liječnicima omogućavao da liječe ljude, a vlasti su za to doznale. Smatralo se da je njegova voda nelegalna te je bio primoran prekinuti istraživanje.

Schauberger je u svojim lutanjima po šumi znao vidjeti, ali što je još važnije – zapaziti – doista neobične prizore. Jednom je prilikom pošao preko leda do otvorene vode da opere ruke. Zagledao se u ledenu, mirnu, kristalno čistu vodu. Bila je duboka nekoliko metara. Promatrajući, zamijetio je nekoliko velikih klada kako se pomiču ispod njega u čudnom plesu. Kraj jedne klade plutao je uspravno približavajući se drugoj. Kad je prišao bliže do druge klade, ona je odskočila unazad kao odgurnuta i ponovno se smirila. Potom je sljedeća klada ponovila isti ples. Schauberger je ostao u čudu. Zaboravio je na jarca i ostatak popodneva proveo na ledu, nesvjestan hladnoće, promatrajući gibanje tih velikih, teških bukovih klada u mirnoj dubokoj vodi.

Kako se spuštala večer, postajalo je hladnije. Započeo je izlaziti puni mjesec. Okretanje klada sad se pojačalo. Odjednom, jedna od njih se uspravi i ustremi u zrak. Probila je površinu vode i našla se ovijena ledenom ogrlicom. Pojavile su se i druge klade te za nekoliko minuta zaplesaše svoj ples svaka izbijajući na površinu s čipkastom ogrlicom od leda.

A nova su čuda tek uslijedila! Ponovno se zagledao u vodu i ugledao novo gibanje. Nešto krupnog jajolikog kamenja s dna toka započelo se gibati na isti način kao i klade. Kao da je zaboravilo da je potčinjeno zakonu gravitacije, zanosilo se jedno drugome i opet se odbijalo.

PLES KAMENJA

Kako se puni mjesec uspinjao po nebu, on sada obrati pažnju na kamenje. Jedan, veličine i oblika ljudske glave započne se okretati u sve punijem krugu. Tada se također izdigne na površinu optočen ledenom ogrlicom. Naskoro se pojave i drugi kameni oblutci te se je neko vrijeme, ondje na ledenoj mjesečini, površina vode prošarana kamenjem ljuljala u njihovu tajanstvenom plesu.

Kod magnetizma, isto se odbija od istog. Baš to se je, vjerovao je Viktor Schauberger, događalo s kladama. Bile su magnetizirane pod djelovanjem ledene vode i pune mjesečine te se tako odbijale jedna od druge.

Mnogi od suvremenika držali su kako je teško prihvatiti zamisli Viktora Schaubergera, uključujući tvrdnju da šljunak pod vodom može ispuštati iskre. Jedan od njegovih prijatelja, urednik časopisa, rekao mu je kako je to pretjerana tvrdnja ako želi da ga znanstvena zajednica shvati ozbiljno. Schauberger se samo glasno nasmijao rekavši: „Iskre pod vodom? Zar ih nikad niste vidjeli? Odmah ću vam pokazati. Pođite sa mnom!“

Napunio je vjedro vodom i odnio ga u zatamnjeni kut. Zatim je stavio dva kamena i trljao ih pod vodom. Pojavile su se iskre! Baš kao što se željezo i kremen taru na svjetlu. Za njegova je prijatelja to bio bajkovit pokus koji je kasnije često izvodio sumnjičavima. Najbolji način da se proizvede taj efekt iskrenja da se uzme kamen iz gornjih područja planinskih brzaka i razlomi na dvije polovice tako da obje imaju jednaka magnetska svojstva.

Za Viktora Schaubergera je činjenica od golema značenja bila da voda može nositi naboj. On određuje da li voda otječe mirno ili nagriza obale, je li okolno tlo plodno ili jalovo i je li čaša vode ukusna i osvježavajuća ili bez ukusa i bljutava.

Ako je voda iscrpilo svoj naboj, kao što će se dogoditi ako dođe u dodir s metalnim željezom ili putem zagrijavanja, tada je iscrpljena. U nastojanju da se popuni privlačit će energiju bilo od kuda. Viktor Schauberger vjeruje da se baš to događa kada voda protječe kroz željeznu rešetku ili hidroelektričnu turbinu. Željezo izvlači iz nje svaki naboj. Centrifuge turbine remete i obrću njezino izvorno (planetarno) gibanje. Schauberger upućuje na udubljenja koja primjećuje na oštricama hidroelektrične turbine. To udubljenje je, po njegovu mišljenju, posljedica tehničkog gibanja. Onime što naziva „izvorno gibanje“ voda zadržava kisik na raspolaganju. Tehničko gibanje sprječava vodu da zadržava kisik i tako ga oslobađa. U tom stanju kisik nije stabilan i troši se na sve na što nailazi uključujući i oštrice turbine. Hidroelektrične turbine je promatrao iz drugog razloga. One narušavaju prirodni tok vode u njezinu vijuganju, kružno-spiralnoj prostornoj krivulji. One lome strukturu vode, s naslagama progresivno zagrijavajuće vode koja spiralno kruži oko hladne jezgre tijela vode.

Prošavši kroz turbinu voda nastoji obnoviti svoju ravnotežu i vratiti se izvornome gibanju: uvirajućem gibanju. Kako je bila iscrpila svaki naboj koji je nosila, ona se sada iznova popunjava. Privlači naboj koji se nalazi u podzemnoj vodi, ostavljajući manje za bujanje vegetacije na okolnim tlima. Sve što je potrebno da se to ispravi jest da se zaustavi uništavanje voda. Vodeni tok koji ide putem kojim želi, na temperaturi koju želi, hrani život oko sebe.

Slično tome, čaša obične destilirane vode uvlačit će u sebe iz tijela osobe koja ju je ispila. Poznato je da pitka destilirana voda može štetiti jer izvlači minerale iz tijela. Ono što se događa jest da onaj koji je pije, hrani piće. Čaša svježe izvorske vode, na drugu ruku, hrani onoga tko ju pije.

Predlagao je novi projekt za hidroelektrične turbine. Voda pada kroz lijevak koji je zarezan spiralno na unutarnjoj strani da potiče prirodno uvirajuće gibanje. Kao da izlazi iz brizgalice, struja vode pada na neke vrsti lopatice vadičepa koje se okreću kao posljedica pada vode velikom brzinom. S takvim uređajem voda rotira oko svoje osi i ne oštećuje se u tom procesu.

Suvremeni projekti za vodene cjevovode, vjerovao je, na svoju se štetu ne obaziru na taj ključni uvid.

Već je bio zabilježio uspjeh u prijenosu vode koristeći drvo. Drveni kanali za spuštanje trupaca koje je gradio posvuda u središnjoj Europi privukli su pažnju šire javnosti. Nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi.

I ne samo to, vratio se zamisli koju je prvi put primijenio kod kanala za spuštanje trupaca dok je promatrao vodenu zmiju kako pliva u bazenu s vodom. Tada je žurno pribijao tanke daščice na stranama kanala. Sada je izvedba poboljšao. Lopatice za vođenje od posrebrenog bakra pričvršćene su na unutarnje stranice cijevi potičući vodu da teče kružno-spiralnom prostornom krivuljom. Dok se okreće oko sebe, cijelo okretajuće tijelo vode spiralno se spušta niz cijev. Voda potaknuta da teče u takvom kanalu ovim gibanjem postaje zdravija jer joj njezino gibanje omogućuje da sve nečisto izbaci u vanjski dio cijevi. To gibanje daje vodi snagu da protječe sredinom cijevi poboljšavajući svoju kakvoću i, također, održava zdravo drvo cijevi. U vrijeme pristizanja svome odredištu istječe zrela, zdrava pitka voda. Zapisao je: „Učestalost raka povećava se srazmjerno dužini glavne željezne vodovodne cijevi.“

Pred kraj života, s novim razumijevanjem o važnosti materijala, Schauberger je poboljšao nacrte cijevi za vodu. Naravno, opet je promatrao spiralne obrise u prirodi. Uzme li se životinjski rog kao što je onaj kudu antilope i prerežete ga, presjek ima profil jajeta zagriženog na zatupljenom dijelu. Schauberger je izvodio pokuse s tokom vode kroz bakrene cijevi, zavijene u sličnom obličju.

FEEE ENERGY?

Godine 1952. Viktor Schauberger zadobio je priliku da svoje istraživanje predstavi na Sveučilištu u Stuttgartu. Profesor Franz Popel iz Instituta za higijenu nevoljko je pristao da obavi neka istraživanja protoka vode u cijevima različitih oblika i materijala. U stvari, ispočetka je tražio da se povuče iz tih ispitivanja, rekavši da ne može vidjeti nikakva pozitivnog rezultata. Predstavnik njemačkog Ministarstva za vodne resurse ga je uvjerio da ostane, obrazlažući da bi to moglo staviti točku na Schaubergerove napade na njihove metode upravljanja rijekama. Čak i tada, prihvatio je da istražuje samo dio pokusa koje je Schauberger zahtijevao, a i to na Schaubergerov osobni trošak.

Prvi se test doimao prilično neškodljivim. Iz bazena voda je ulivena u usku staklenu cijev tako da je oblikovala vrtlog baš kako se događa s vodom kad iz kade istječe u uzani odvod. Prije izlijevanja vode u cijev je postavljena tanka svilena nit s bakrenim vlaknima, pričvršćenim na dnu. Istraživači su promatrali pokretanje niti dok je lagano rotirala u prostornoj krivulji u središtu vrtloga, kao što je Schauberger predvidio. Uobičajena bi mudrost rekla da će centrifugalnim gibanjem nit biti odgurnuta uza stranu cijevi. Činjenica da nije, bila je prvo iznenađenje za profesora Popela.

Sljedeće, u cijev su postavljene tri svilene niti. Postavljene u svaki kut trokutastog čepa, učvršćene razmaknicama u sredini i prema donjem dijelu te otežane na kraju. Iako su niti imale manje prostora za pokretanje nego u primjeru jedne niti, i one su se njihale u spiralnom utoku vode u cijev. I ne samo to, uplele su se jedna oko druge dok je voda otjecala. Istraživači su se pitali nisu li razmaknice prouzročile upletanje, te su ih odstranili i voda je ponovno potekla u cijev. Niti su se i dalje upletale dok je voda otjecala. Priznali su da je takvo ponašanje novina za znanost. Zamijetili su tamnjenje vode oko vlakana, kao da iz vode oko njih dolazi manje svjetla. Zaključili su da same mehaničke sile – centrifugalno i centripetalno gibanje – ne mogu objasniti taj fenomen. Mogao bi se objasniti samo ako djeluju i električni procesi.

U sljedećem nizu testova, voda je otjecala u cijevi različitih oblika i materijala te je mjerena protočnost. Test je sužen na tri cijevi: ravnu staklenu cijev, ravnu bakrenu cijev i bakrenu cijev u obliku opadajuće spirale poput kudu roga. Voda koja je protjecala kroz staklenu cijev pokazala je najveći otpor, najveće trenje. Ravna bakrena cijev pokazivala je manje, a spiralna bakrena cijev je prkosila očekivanjima. U jednom trenu, mjerni uređaji bilježili su ništicu ili čak negativno trenje u vodi koja je otjecala tom cijevi. Tako je narušen jedan od svetih kanona znanosti, drugi zakon termodinamike, po kojem se zatvoreni sustav prazni bez novog dotoka energije. Po riječima Franza Popela: „ Tumačenje i vrjednovanje gore odabranih promatranja također dopušta hipotetički zaključak da sinkronizacija kinetičke energije tekuće vode proizvodi više energije zahvaljujući spiralnosti i uvrtanju cijevi nego što je potrebno da se svladaju gubitci nastali trenjem. Pojavljuje se neprekidno rastuće ubrzanje protoka vode.“ (Prof. Franz Popel, 15. ožujka 1952).

Zanimljivo, zar ne? Ovdje se zapravo govori o free energyju, ili?. A sve to od gibanja vode.

A pogledajmo sad i drugu, „čudotvornu“, stranu vode. O iscjeljujućim učincima žive i zdrave, energizirane Schaubergerove vode već je bilo riječi. No, čak i ova obična, ne-tako-živa voda može biti rješenje za mnoge probleme.

OTKRIVANJE ISCJELJUJUĆE MOĆI VODE

Dr. Fereydoon Batmanghelidj je po zanimanju bio liječnik i jedan od posljednjih učenika sir Alexandera Fleminga, otkrivača penicilina. Njegova je epopeja počela kad je jednoj osobi koja se previjala od abdominalnih bolova uzrokovanih bolešću morao dati dvije čaše vode jer u tom trenutku pri ruci nije imao ništa drugo. Čovjek se grčio od bolova, a voda mu je na čudesan način ublažila muke. Za tri minute bol se smanjila, a za osam minuta sasvim je nestala. Iako se osam minuta ranije presavijao od bolova, čak nije mogao niti govoriti, čovjek se potpuno oporavio. Zatim mu se lice ozarilo širokim osmijehom, od uha do uha. Bio je vrlo sretan i pitao ga je što da radi ako se bol vrati? Odgovorio mu je: „Pa, popijte još vode.” Potom je odlučio savjetovati mu da svaka tri sata popije po dvije čaše vode. Što je i učinio, čime su okončani njegovi bolovi uzrokovani čirom, za sve vrijeme dok se liječio kod Batmanghelidja.

To ga je trgnulo i dalo poticaj za istraživanje. Naime, na medicinskom fakultetu nikada nije čuo da bi voda mogla olakšati bol tj. takvu vrstu boli. I tako je došao u prigodu da testira ljekovite učinke vode u preko 3000 sličnih slučajeva. Voda se svaki puta pokazala djelotvornim lijekom. To mu je iskustvo ukazalo na činjenicu da su svi ti ljudi bili žedni, a da se žeđ u tijelu može očitovati u obliku trbušne boli, u tolikoj mjeri da čovjek može obnevidjeti od boli i zapasti u gotovo polusvjesno stanje; barem su to bila njegova iskustva. Nakon pijenja vode svaki put su seoporavili.

1982. godine pozvan je na Pensilvanijsko sveučilište da nastavi s istraživanjem kako voda ublažava bol. Zapitao se zašto farmaceutska industrija uporno nudi antihistamine za ovakvu vrstu ublažavanja bolova. Stoga je započeo istraživati ulogu histamina u tijelu. Ustanovio je da je histamin neurotransmiter zadužen za regulaciju vode te za tjelesne programe upravljanja nedostatkom vode. Kada se stanje očituje u vidu bolova, ono, zapravo, upućuje na dehidraciju.

Dakle, posredstvom boli tijelo ukazuje da je dehidrirano. Ovisno o tome gdje je dehidracija najizraženija, tamo ćemo osjetiti bol. Farmaceutska industrija kao lijek nudi i proizvodi vrlo mnogo različitih histamina. Antidepresivi su antihistamini, tablete za ublažavanje bolova su antihistamini, drugi lijekovi su izravno i posredno antihistamini.

Kad je objavljen njegov rad, znanstvena administracija Treće konferencije Međuznanstvenog odbora o upalama pozvala ga je 1989. godine da održi predavanje o histaminu na njihovoj konferenciji u Monte Carlu. Poslije toga je mišljenje da je histamin regulator vode u tijelu postalo općeprihvaćeno. Ali nažalost, ova informacija svejedno ne dopire do javnosti preko medicinske zajednice jer ne donosi novac, smatrao je Batmanghelidj.

Tada je počeo pisati i upoznavati s time širu javnost kako bi se ona mogla izravno upoznati s problemom, bez uplitanja liječnika. Tekstovi su bili namijenjeni i znanstvenoj zajednici, ali nisu imali većeg odjeka. Krenule su cenzure, poput one Ureda za alternativnu medicinu, koji je njegove transkripte s konferencije cenzurirao. Farmaceutska industrija, i organizirana medicina općenito, zaklkjučio je, ne žele promicati ništa što je za prosječnog pacijenta besplatno ili gotovo besplatno. Kao i sunčeva svjetlost, koja je dostupna bez ikakve naknade, i voda je dostupna gotovo bez naknade.

Dr. Batmanghelidj je osnovao organizaciju koja se sada zove Nacionalno udruženje za promicanje poštenja u medicini (National Association for Honesty in Medicine). Jer je doista nepošteno, štoviše kriminalno, liječiti osobu koja je samo žedna i dati joj otrovne medikamente od kojih će se razboljeti i umrijeti prije negoli bi trebala. Potražite na www.watercure.com.

U međuvremenu, još koji primjer.

KOLESTEROL

Dr. Batmanghelidj smatra da je jedan od lažnih znanstvenih problema pitanje kolesterola. Kolesterol je jedan od najvažnijih elemenata očuvanja ljudskog tijela. Kada tijelo počne stvarati više kolesterola ono ima određeni razlog za to, a taj razlog nije blokiranje srčanih arterija. Mjeri se razina kolesterola u krvi izvađene iz vena, ali nigdje u povijesti medicine nije zabilježen nijedan jedini slučaj da je kolesterol začepio vene.

Dakle, problem nije ljepljivost kolesterola, što farmaceutska industrija uporno servira ljudima: „kolesterol je ljepljiv pa ga trebate smanjiti, ili će doći do začepljenja vaših arterija”. Kolesterol zapravo spašava ljudske živote jer kolesterol je obloga, vodootporna obloga koju je proizvelo ljudsko tijelo. Kada krv postane koncentrirana i kisela i prilikom dehidracije protječe kroz sužene arterije ili kapilare, tada u arterijskom sustavu dolazi do struganja i kidanja tkiva. Prirodno, to se najprije zbiva u srčanim kapilarama.
No, da nema kolesterola koji pokriva sastrugana i iskidana tkiva, krv bi dospjela ispod membrane te bi se ova ogulila a čovjek bi istog trena umro. Kolesterol je ustvari privremeni spašavatelj života, dajući tijelu dovoljno vremena da se oporavi od svojih problema.

VODA JE NEZAMJENJIVA

Vodu ništa ne može zamijeniti. Nikakav napitak – ni kava, ni čaj, niti ikakvi alkoholni napitci. Pa čak ni voćni sokovi. Svaki od tih napitaka ima usmjereno djelovanje. Naše tijelo je naviklo na tekućinu bez takvog usmjerenog djelovanja, jer tijelo ovisi o slobodi te tekućine, vode, budući da u tijelu postoje dvije vrste vode. Imamo već zauzetu ili zaposlenu vodu koja ne može obavljati nove funkcije. Tijelu treba nova voda, slobodna voda, koja bi obavljala nove funkcije. Kada tijelu dajemo napitke koji sadrže šećer, ili napitke koji sadrže kofein, i šećer i kofein imaju vlastiti način djelovanja na kemijske procese u tijelu. Oni uklanjaju svrhovitost potrebe za vodom.

MANJAK VODE VODI DO KRONIČNIH BOLESTI

U knjizi pod naslovom Voda liječi, lijekovi ubijaju Batmanghelidj objašnjava zašto je dehidracija uzrok bolova i bolesti, te kako je farmaceutska industrija zataškala ovu informaciju ili ju je prikrila i umjesto da ljudima savjetuje da piju vodu, ona razglašuje uporabu svojih proizvoda koji čovjeka doista ubijaju. Nedavne su brojke, naime, pokazale da lijekovi na recept, kada se uzimaju prema uputama liječnika, ipak ubiju preko 106 000 ljudi, a 2 milijuna ljudi postane bolesnije negoli prije uzimanja lijeka. A tu je i skupina ljudi koji umiru zbog manjkavih recepata, pogrešno prepisanih lijekova.

Dakle, sveukupno, oko 250 000 ljudi umre zbog komplikacija izazvanih lijekovima, medikamentima. Uporaba lijekova time postaje, smatrao je on, zaštićen i ozakonjen postupak ubojstva. Nakon srčanih bolesti, koje ubiju oko sedam ili osam stotina tisuća ljudi, rak ubije oko 500 000, a lijekovi 250 000 ljudi, rekao je dr. Batmanghelidj.

Rekao je i da su farmaceutski proizvodi, upakirani od strane današnje medicine, treći vodeći uzrok smrti u SAD-u. I potpuno beskorisni, jer većina lijekova koji se propisuju prikrivaju simptome, znakove i komplikacije izazvane dehidracijom u ljudskom tijelu. Ljudsko tijelo ukazuje na dehidraciju nizom simptoma i znakova, zamjetljivih simptoma dehidracije. Recimo, mozak će naslućivati nastupanje dehidracije, ili umor nakon ne odveć napornog radnog dana, ili kad ujutro želite ustati iz kreveta a osjećate velik umor i ne možete ustati – to je jedan od znakova dehidracije. Zatim ljutnja, nagle reakcije, depresija, sve su to znaci dehidracije kada mozak ima vrlo malo energije (od hidroelektriciteta) pomoću koje bi se mogao nositi s tom informacijom ili poduzeti akciju.

To su neki od zamjetnih znakova dehidracije. Zatim, tijelo ima vlastiti program upravljanja nedostatkom vode koji se očituje putem alergija, visokoga krvnog tlaka, dijabetesa, ali i bolesti imunološkog sustava.

VEZA IZMEĐU DEHIDRACIJE I ASTME

Upravljanje nedostatkom vode znači da se mora začepiti rupe ondje gdje se voda gubi iz tijela. Voda je najdragocjenija tvar u unutrašnjosti našeg tijela, a kada u tijelo ne ulazi dovoljno vode, a veći se njen dio gubi, to je za tijelo krajnje nezgodna situacija. Inteligencija koja stoji iza konstrukcije tijela pobrinula se da na scenu uskoči program upravljanja nedostatkom vode. Alergije su tada znak dehidracije jer sustav koji regulira ravnotežu vode u tijelu ometa imunološki sustav, budući da u tom trenutku imamo situaciju u kojoj dolazi do veće potrošnje energije. Tada se, recimo, javlja astma.
Čovjek svakog dana samim procesom disanja gubi oko četvrtinu vode. Kad je ne uspije nadoknaditi, tijelo steže bronhije i začepljuje rupe, a ovaj smanjeni protok zraka u plućima nastao zbog dehidracije, rekao je dr. Batmanghelidj, nazvan je astmom.

U Americi 17 milijuna djece ima astmu, a razlog je taj što djeca konzumiraju sve više gaziranih napitaka. U posljednjih deset godina djeca, od trogodišnjaka do petogodišnjaka, piju tri puta više gaziranih pića negoli što su pila deset godina ranije. Djeca tako postaju dehidrirana te konzumiraju još više gaziranih napitaka koji ne funkcioniraju na isti način kao voda, zbog čega dobivaju astmu. No, ako toj djeci date vodu njihova će astma vrlo brzo nestati, za nekoliko sati potpuno će se normalizirati i disanje. Nestat će potreba za svim tim inhalatorima

dr. Batmanghelidj smatra i to da je nabacivanje žargonom jedna od karakteristika komercijalne medicine. Bolesnički, a ne zdravstveni, sustav kakvog imamo opstaje i napreduje zbog bombardiranja ljudi raznoraznim vrstama žargona, jer ljudi ne razumiju što žargonski nazivi znače; oni ih čuju ali ih ne povezuju s bilo kakvim tjelesnim stanjem. To je zapravo žargonom utjeran strah u umove ljudi.

LIJEČENJE HIPERTENZIJE VODOM

dr. Batmanghelidj je jednom na televiziji vidio i promidžbeni oglas koji kao da je bio uperen konkretno protiv njegovih ideja jer je tvrdio da je žgaravica znak dehidracije u ljudskom tijelu i da moramo piti vodu, te je tako uspješno liječio. Štoviše, znam jednog liječnika kod nas, koji radi u jednoj privatnoj ustanovi, koji je nakon čitanja Batmanhelidjove knjige počeo pacijentima preproučati vodu. Kad je šef to saznao – nije bilo dobro. Naravno, on to više ne smije raditi. Ali dobar je čovjek – ne radi to izravno.

No, da se vratim na reklamu. U toj reklami bio je tip koji sjeda za šank i kaže: „Molim vas čašu vode, imam gadnu žgaravicu .” A dama iza šanka uzvraća: „Žgaravicu ne liječi voda – već ovaj lijek.” No, ljudi koji su doista ustanovili da voda može izliječiti njihovu žgaravicu, rekao je dr. Batmanhelidj, mudriji su od onih koji nasjedaju takvim promidžbenim manipulacijama.

U našem tijelu postoje tjelesni programi upravljanja nedostatkom vode. Kao dodatni problem javlja se i visoki krvni tlak. Kada u tijelu nema dovoljno vode, ili ono postane dehidrirano, do 66% gubitka vode dolazi u unutrašnjosti stanica, za 26% gubitka odgovorno je stanično okruženje, a samo se 8% vode gubi putem krvožilnog sustava. Ali krvožilni je sustav rastezljiv sustav – on se steže i popunjava prazninu, tako da se testiranjem krvi, koja se inače testira u mnogobrojnim okolnostima, ne može uočiti problem koji se javlja unutar stanica vašeg tijela. Kada bi ljudi redovito pili vodu i uzimali dovoljno minerala i soli kako bi se proširila ležišta kapilara, smatrao je dr. Batmanhelidj, visoki krvni tlak bi sasvim nestao.

Visoki krvni tlak zapravo je jedno od očitovanja programa za upravljanje nedostatkom vode u tijelu, kada tijelo počinje vršiti proces obrnute osmoze, da bi se voda isporučila u unutrašnjost onih stanica koje imaju manjak vode od 66%. A farmaceutska industrija i liječnici etablirane medicine bahato i ignorantski liječe hipertenziju dijureticima. I tako ulažu silne napore – da se riješe vode u tijelu. Za popizdit’, ne?

Ima toga još puno - bol u zglobovima, bol u leđima, artritis – svi uzrokovani kroničnom dehidracijom… Ljudsko tijelo također ima vlastitu „službu” koja zaprima hitne pozive glede nedostatka vode. Te hitne pozive prevodimo kao žgaravicu, reumatsku bol u zglobovima, bol u leđima, migrensku glavobolju, bol u debelom crijevu, fibromijalgične bolove, čak i bolove uzrokovanih anginom – sve su to znakovi dehidracije u tijelu.

A mehanizam je vrlo jednostavan: kada nema dovoljno vode za ravnomjernu raspodjelu unutar tijela – i određenih organa koji funkcioniraju ali ne dobivaju dovoljno vode za hvatanje ukoštac s otrovnim otpadom i nusproizvodima metabolizma (uz nagomilani otrovni otpad u tom području) – živčani završeci u tom dijelu registriraju u mozgu promjenu u kemijskom okruženju, a mozak prevodi te informacije svjesnom umu u obliku bola.
Svjesnom umu pristižu ovakve informacije: „Hej, više ne možemo koristiti ovo područje jer tu nedostaje vode.” Naravno, svjesni je um to trebao znati, ali loša nas je upućenost, kaže dr. Batmanghelidj, lišila te informacije. Pa mislimo da bol upućuje na bolest.

Ne treba čekati da postanemo žedni. No, mnogi i danas preporučuju da pričekamo da osjetimo žeđ, čak je prije 100 godina čovjeka po imenu Walter Bradford Cannonn rekao da je žeđ samo pitanje suhih usta. Kada su usta suha mi smo žedni, što je dr. Batmanghelidj smatrao vrlo bahatom tvrdnjo, a naša se medicina nažalost priklonila takvom shvaćanju i stoga imamo velik broj bolesnika, jer u dobi od 20 godina pa nadalje mi postupno, neprimjetno, postajemo dehidrirani a da toga nismo ni svjesni. Gubimo osjećaj za žeđ. S navršenih 70 godina možemo biti potpuno i očigledno žedni a da ipak ne uočimo potrebu da pijemo vodu, čak i kad je voda stavljena pred nas. Zato u našem društvu imamo tako mnogo starijih i bolesnih ljudi, zato što su potpuno dehidrirani a da to ne uviđaju.
Dakle, čekajući da ožednimo, prerano ćemo i vrlo bolno umrijeti.

Dakle, ne bismo trebali čekati da osjetimo žeđ jer voda je glavni izvor energije. Do trenutka kad ožednimo izgubit ćemo energiju iz vode koju smo trebali popiti i učiniti je sebi dostupnom prije negoli smo osjetili žeđ. Zato bi ljudi trebali piti vodu tijekom čitavog dana. Prosječna osoba treba oko dvije litre vode dnevno. Prosječna osoba zapravo treba četiri litre vode dnevno, ali dvije litre su minimum. Dvije litre dobivamo putem metabolizma, preradom hrane i vode sadržane u hrani. Ova nam količina vode treba kako bismo proizveli barem dvije litre urina. Zato da ne opteretimo bubrege.

Dr.Batmanghelidj je u knjigama utvrdio preko 90 zdravstvenih problema (koje su u u medicinskom miljeu nazvali bolestima) a voda ih lako rješava. Dakle, kada tijelu nedostaje vode a umjesto toga mu se daje lijek, prirodno je da će osoba umrijeti, jer lijek utišava mnogobrojne vapaje tijela za vodom. Ali lijekovima se problem dehidriranosti ne rješava. Štoviše, on piše da mnoga djeca koja piju bezalkoholna pića „oglupave”, ali čim bezalkoholna pića od njih maknete, njihove se ocjene znatno poboljšaju… U kofeinu, recimo, ima nešto što onemogućuje enzime da pamte. Upravo na taj način opstaju biljke, jer kofein je otrovna kemikalija, kemikalija koju biljka koristi u ratu za opstanak. Svako biće koje bi ga pojelo izgubilo bi svoju sposobnost prerušavanja, svoju budnost, okretnost, dobre reakcije i postalo bi lak plijen za grabežljivca iz vlastitog hranidbenog lanca.

Dakle, sve je to – luk i voda!

Čitamo se!