Bok svima!

Ne znam koliko vas sjećanje dobro služi, ali prije jedno godinu danas smo s Indijcem Hira Ratan Manekom napravili emisiju u dva dijela o solarnoj jogu iliti sungazingu iliti zurenju u Sunce iliti – kako mi je jedan čovjek iz Srbije javio da su oni to tamo imenovali – „sunčarenju“. Svaka vam dala, dečki, odličan neologizam, nadam se da će se udomaćiti!

Te su emisije pokrenule pravu malu epidemiju (još ne pandemiju) gledanja u Sunce i svako malo sam sretao nekoga tko je htio sa mnom podijeliti iskustvo. Jedna prodavačica u dućanu s odjećom izliječila si je oči koje su joj godima bile upaljene, jedan drugi čovjek si je smanjio tlak ili tako nešto, no, kako je za puni efekt (a to je da čovjek postane solarni čip potpunog fizičkog i psihičkog zdrvalja te da može energiju uzimati direktino od Sunca), prema Hira Ratan Maneku, potrebno doseći 45 minuta gledanja u sunce (povećavajući trajanje gledanja za deset sekundi dnevno), malo je ljudi do sad uspjelo napraviti cijeli krug. A nije ni bitno – kao i za sve stvari na ovom svijetu, svatko će si uzeti koliko mu treba ili koliko želi, dogme su i u ovom slučaju nepotrebne.

Osim toga, pretpostavljam da ima puno nediscipliniranih lijenčina poput mene koji nemaju živaca posvetiti se tome. No, kad god spazim sunce, a da je dovoljno nisko ili da nije preblještavo (tada ne mogu uopće gledati u njega, ali ako je „malo“ blještavo, onda se oči naviknu nakon dvadesetak sekundi, to mi je jedini kriterij) gledam u njega i brojim do 250 ili 300, dakle nekih četiri minute prije nego što uđem u auto ili tome slično.

Toliko mogu odvojiti u svakom trenutku, a bilo bi glupo da ne, jer zahvaljujući Hira Ratan Maneku, a možda jednako i dr. Jacobu Libermanu, potpuno sam svjestan u kojoj mjeri ulaz sunčeve svjetlosti kroz jedini pravi ulaz za svjetlost - to su oči – pokreće silne pozitivne reakcije u tijelu, od žlijezda i hormona do nekih koje još nismo dokučili.

O tome, i o povijesti helioterapije (koja je bila u razvoju do negdje 1930-tih godina, kad su se pojavili antibiotici) dosta je detaljno u također dvodijelnoj emisiji Na rubu znanosti pričao dr. Jacob Liberman, autor fenomenalne knjige „SVJETLOST – LIJEK BUDUĆNOSTI“.

Inače, knjiga „Svjetlost – lijek budućnosti“ odnedavno je dostupna i na hrvatskom, a evo jedne informacije za sve one koji su me u proteklih godinu dana pitali gdje se može naći knjiga Hira Ratan Maneka o solarnoj jogi, pretpostavljajući da ona postoji. No, takva knjiga ne postoji. Pitao sam Maneka zašto je ne napiše, ali rekao je da nema smisla jer sve što ima za reći stane na dvadesetak stranica. I to je istina. A ono bitno stane i na desetak stranica.

Dakle, zbog silnih pitanja gdje bi se na papiru moglo pročitati nešto o Hira Ratan Maneku i solarnoj jogi, iskoristio sam činjenicu da sam pisao predgovor Libermanovoj knjizi. U tom predgovoru sam, što citirajući što prepričavajući, prenio sve bitno što je Hira Ratan Manek rekao po pitanju uputa kako prakticirati sunčarenje. Jer koliko god stvar bila jednostavna, ljudi ipak uvijek imaju poneko pitanje praktične naravi – mogu li biti u cipelama ili baš moraju biti bosi, što ako nema sunca nekoliko dana, može li se prestati pa opet početi i tome slično.

Zapravo, to da je Hira Ratan Manek u predgovoru ove knjige imalo je smisla iz bar dva razloga.

Prvi bismo mogli nazvati sudbinskim jer se tako zatvara krug. Za Libermanovu knjigu sam prvi put čuo upravo zato jer je bila preporučena na siteu Hira Ratana Maneka (uz još jednu, pročitao sam obje, ova je puno bolja). Toliko me fasciniralo to što sam u njoj pročitao da sam prvo napisao par članaka, a onda konačno, i sreo Libermana osobno radi snimanja dokumentarnog serijala „Djeca Sunca“, pa smo usput snimili i emisiju Na rubu znanosti. U ta tri dana koliko smo sed družili i snimali djeliće razgovora, smo se i skompali jer frajer je guba, bilo je i zajebanicje, a u trenucima dok se snimao neton smo pretresali svakojake životne teme, i moram reći da mi se često i bez nekog razloga, mada je prošlo nekih dvije godine otkada smo se sreli, a i to je bilo samo tri-četiri sessiona na par lokacija, vraćaju razne stvari koje sam tada čuo. Nije to u tom tenutku bilo nešto da padneš na guzicu, ali bilo je u tome neke nedifinirljive dubine i topline, koja samo odnekud iskoči nekog popodneva ili jutra.

Ono što sam zapravo htio reći u vezi svog predgovora jest da sam saznao da Jacob ne poznaje Hira Ratan Maneka, samo je slabo čuo za njega. (U to s vrijeme više se nije bavio samom svjetlošću nego ga je put odveo i u drugim smjerovima, te je razvio uređaj koji pomoću obojanih lampica mijenja neke obrasce u mozgu, ali to je druga priča). Dakle, Hira Ratan Manek je na svom siteu preporučio jedine dvije knjige koje su se bavile svjetlošću i njezinim utjecajima na ljudski organizam, pa je pravedno i da završi u toj knjizi.

Drugi razlog zašto mu je tamo mjesto jest, naravno, činjenica da je knjiga „Svjetlost-lijek budućnosti“ napisana još početkom devedesetih, pa se solarna joga i nije mogla naći u njoj jer je Hira Ratan Manek tek krajem 90-tih i početkom 21. stoljeća predstavio svijetu solarnu jogu. Vjerujem da bi i Liberman, da danas piše tu knjigu, svakako u nju ubacio priču o čovjeku koji je ono što on piše u knjizi doveo do ekstrema.

I da se opet vratim na početak – dobio sam dva maila s iskustvima dobrobiti solarne joge, pa ću ih ovdje prenijeti. (Da bih bio potpuno pošten po pitanju dobrobiti „sunčarenja“, moram reći da je među desetak pozitivnih iskustava bio i mejl jednog čovjeka koji je dogurao do nekih 15 minuta gledanja u sunce i požalio mi se da ne osjeća nikakve promjene).

Dakle, evo tih mejlova:

„Poštovani G-Krešo
Pretpostavljam da Vam se javljaju osobe koje su gledali Vašu emisiju o solarnoj jogi i indijcu Hira Ratan Maneku. I ja sam je gledao. U svemu tome našao sam neku logiku i rješio sam pokušati baviti se time. Naime gledati u sunce i vidjeti rezultate.Ako ste zainteresirani i imate strpljenja ovo su moja iskustva:

Moram prvo osobne podatke i moje zdravstvene probleme:
Živim u Novom Zagrebu, imam 65 godina. Već 20 godina sam hipertoničar (povećan krvni tlak). Za to uzimam dvije vrste blokatora i diuretik. Kao posljedica bavljenja plivanjem imam kronični konjuktivitis koji je i alegrijski. Moram stalno uzimati antialergiske kapi i vazokonstriktore da bi manje oči suzile i smanjila upala. Još imam kronični artritis lijevog ramena.

Sa solarnom jogom sam počeo 6.3.2009 godine, normalno sa lO sekundi. Sada sam došao do dnevnog gledanja od 31 minute.

Rezultati su nevjerojatni:
U periodu gledanja od cca 10 minuta (oko 6 mjeseca 2009) svi simptomi upala očiju su nestali. Polako sam isključivao jedan po jedan lijek za povišen krvni tlak i kod gledanja od 15 minuta (7 mjesec 2009), potpuno sam izbacio sve lijekove koje sam dotada uzimao.Krvni tlak je spao na normalu, kakav je i sada. Nestao i stalni bol u ramenu.
Ne nosim ni zaštitne naočale bez kojih nisam mogao danju nikako.

Početkom jeseni htio sam izvršiti kontrolni laboratorijski pregled i kolesterol u krvi koji je bio povećen i iznosio 6,5, smanjio se na 5,2. Moram napomenuti da nisam držao nikakvu dijetu, nego sam uzimao hranu koliko je organizmu bio potrebno.
Izvrsno se osjećam, puno bolje nego ranije i mogu samo pretpostaviti kako će mi biti poslije gledanja od 45 minuta.
Kako su u Zagrebu u zadnje vrijeme oblačni dani, jedva čekam da nastavim sa gledanjem.
Ovim putem Vam se zahvaljujem što ste doveli Maneka i upoznali preko TV-a sa novim (vrlo starim) načinom komunikacije sa izvorom života-SUNCEM.“

Evo i drugog iskustva:

„Gospodine Kresimire zelim da Vam cestitam na uspesnim emisijama koje vodite i da Vam pozelim jos mnogo uspeha i dalje. Zelim da se predstavim i kazem nesto o sebi pravo, ja sam aktivni pokretac sungazinga u nasem regionu, inace sam iz Srbije i organizovao sam gostovanje HRM-a u Srbiji u Novom Sadu uz pomoc nasih prijatelja iz Hrvatske. Dakle, poceo sam da radim sungazing 16. februara 2009. god. o tome ima moj dnevnik koji postavljam na svoj sajt za Balkan :
http://cybermikan-sungazing-srbija.webs.com/
Danas sam na 21 minut i 20 sekundi sungazinga po HRM metodi od 11. juna nemam potrebu da uzimam vise nikakvu hranu, siti me samo energija sunca- solarna voda koja je bila na suncu, i uzmem malo caja ili kako praha. Za ovih cetiri meseca smrsao sam sa 110 na svega 89 kg. Tako da sam ozbiljan sungazer koji je ponukao i ohrabrio svojim dnevnikom, licnim iskustvom i postovima na forumima ljude da krenu masovnije da rade sungazing. Na mom sajtu je preko 70% clanova iz Hrvatske, u poslednje vreme sve je vise i iz Srbije tako da se sungazing poceo siriti masovnije na nasim prostorima!… HRM je potpuno u pravu kada govori da moze svako da ostavi hranu, zelim ovom prilikom da budem potpuno jasan. Ja ne gladujem, niti se uzdrzavam od hrane… jednostavno NEMAM vise potrebu za njom, gledam je i divim joj se kako je lepo spremljena i kako lepo izgleda ali nemam zelju da je uzmem i to je moja odluka. Jedini cilj mi je i dalje stimulisanje ljudi i ohrabrivanje da rade siguran sungazing kako bi imali dobro zdravlje i duzi zivot, tako da ako se to samnom desilo onda moze i svakom drugom.“

Poticajno, zar ne?
Zato ću ostatak posta napisati na temelju Libermanove knjige, i to onog djelića koji se bavi žlijezdom na koju i Hira Ratan Manek upire prstom kad pokazuje put kojim svjetlost ulazi u nas. Epifizom.

EPIFIZA: “Sjedište duše” – RENÉ DESCARTES

Epifiza, čiju su funkciju intuitivno prepoznale drevne civilizacije i koju su sve donedavno jako podcjenjivali moderni znanstvenici, služi nam kao pomoć pri povezivanju sa svemirom. Iako su je Herofil u četvrtom stoljeću, René Descartes u sedamnaestom stoljeću te indijski mistici i praktičari joge različito opisivali kao “sfinkter misli”, “sjedište duše” odnosno “treće oko”, znanstveni je svijet oduvijek dovodio u pitanje funkcionalnu važnost epifize. U ovom je stoljeću opisivana i kao zakržljala struktura – dodatak mozgu – koja nema stvarnu svrhu. Nedavno je znanstvena literatura, međutim, ponudila mnogo spoznaja koje upućuju na to da bi epifiza zapravo mogla imati punopravno mjesto na glavnoj pozornici kao druga glavna žlijezda (uz hipofizu) u tijelu. Tako bi taj prethodno diskreditirani dio mozga lako mogao postati najnovije blago znanosti.

SVJETLOMETAR TIJELA

Oblikovana poput češera, po čemu je i dobila svoj latinski naziv pinealna žlijezda, epifiza se nalazi duboko u središtu mozga između dviju polutaka te iza i iznad hipofize. U ljudi ju je moguće locirati tako da se objema kažiprstima pokaže točno iza ušiju prema lubanji. Točka u kojoj bi se prsti sreli kada bi se mogli dodirnuti približan je položaj epifize. Iako nije veća od zrna graha, njezine su funkcije vrlo važne. Ona djeluje kao svjetlometar tijela primajući svjetlošću aktivirane informacije iz očiju (putem hipotalamusa) i šaljući hormonalne poruke koje imaju snažan utjecaj na um i tijelo. Njezina je aktivnost, koju reguliraju promjena svjetlosti u okruženju i Zemljino elektromagnetsko polje, slanje informacija u tijelo vezanih uz duljinu dnevnog svjetlosti.

S obzirom na to da je duljina svjetla dana sezonska funkcija, ta prenesena informacija iz epifize govori svim dijelovima tijela je li dan ili noć, produljuju li se dani ili se skraćuju i koje je godišnje doba. Na taj način tijelo ostaje blisko usklađeno s prirodom te stoga može obavljati odgovarajuće fiziološke prilagodbe koje ga pripremaju za nadolazeće promjene u okolini. Primjer je takve prilagodbe u ostatku životinjskog svijeta debljanje životinjskog krzna prije zime. Tijelo životinje ne može čekati da ga prvi snijeg podsjeti na to da je vrijeme da odjene zimski kaput.

Taj sustav odgovora na svjetlost vrlo je važan u mjeri u kojoj se životinje u svom prirodnom okruženju pare u skladu s godišnjim dobima te stoga svoje tjelesne funkcije moraju blisko sinkronizirati s prirodom Stupanj te sinkronizacije, međutim, izravno je povezan s mjestom na kojem životinje žive. Životinje koje, primjerice, žive blizu ekvatora doživljavaju manje varijacija u sezonskim sinkronizacijama od onih koje žive na krajnjim točkama geografske širine, gdje surovo prirodno okruženje i nestašice hrane uvjetuju bliskiju vezu sa sezonskim promjenama okruženja. Na ekstremnim geografskim lokacijama čak i najmanja neusklađenost između životinja i njihova okruženja, primjerice, odgađa okot mladunčadi i ima katastrofalne posljedice.

Vrijeme fizioloških događaja ključno je za zdravlje i širenje vrste. Budući da epifiza služi za prilagodbu cijele fiziologije organizama njihovu okruženju, čini se da fizička veličina te žlijezde varira u skladu sa staništem životinje. Tako je epifiza razmjerno mala u životinja koja žive oko ekvatora, a njezina se veličina proporcionalno uvećava što dalje prema sjeveru ili jugu od ekvatora životinja živi.
U određenih vrsta, primjerice u morskog slona, epifiza pri rođenju zauzima 50% mozga. Ako je veličina epifize u izravnoj vezi sa stupnjem na kojem su živa bića u dodiru sa svojim okruženjem, govori li što veličina ljudske epifiza (zrno graha) nešto o stanju naše svijesti? Bi li promjena naše svijesti i bliskija veza s prirodom dovela do povećanja epifize? Kakav god bio odgovor na to pitanje, poštovanje prema prirodi nije samo moralna nužnost, već je i ključno za dugovječnost i kvalitetu života svih živih bića.

TREĆE OKO

U bića kao što su ptice, gušteri i ribe svjetlost stimulira epifizu prodirući izravno kroz lubanju. U mnogih reptila epifiza ima sve fotoreceptivne elemente svojstvene oku. Stoga se naziva i “trećim okom” jer u mnogih stvorenja slični oku i po strukturi i po aktivnosti. No u ljudi i u svih drugih dlakavih stvorenja svjetlo stimulira epifizu isključivo putem očiju, što je čini integralnim dijelom vizualnog sustava. Tehnički naziv epifize jest epiphysis cerebri, što doslovce znači “vrh mozga”. Vjerujem da su ljudi izvorno također primali svjetlosnu stimulacije putem tjemena što je živo opisano u mnogim metafizičkim i drevnim duhovnim tekstovima. To ukazuje da je u nekom trenutku ljudske evolucije, možda prije razvoja moždanih polutaka, epifiza zapravo bila smještena na vrhu ljudskog mozga.

REGULATOR

Iako je epifiza iznimno aktivna u ljudskih bića u mladosti te je odgovorna za sprječavanje preranog početka puberteta i razvoja spolnih funkcija, njezine informacije aktivirane svjetlošću primarno služe za orkestriranje svih tjelesnih funkcija i njihovu sinkronizaciju s vanjskim okruženjem. Epifiza to postiže tako da na temelju poruka vezanih uz svjetlost primljenih iz tjelesnog biološkog sata u hipotalamusu odredi kad treba otpustiti svoj vrlo snažan hormon melatonin.

Melatonin se luči u skladu s redovitim cirkadiurnim ritmom. Luči se kao odgovor na tamu i postiže najveću razinu usred noći, a najnižu tijekom dana. Tijekom razdoblja najobilnijeg lučenja (između 2 i 3 sata ujutro) njegova se razina može udeseterostručiti. Kad se otpusti, ne utječe samo izravno na biološki sat tijela, već ima i mnogo širi učinak jer se izravno luči u krvotok. Stoga epifiza djeluje i kao žlijezda, lučeći hormon izravno u krv, i kao organ, putem izravne veze s mozgom. Melatonin izlučen kao odgovor na tamu može se pronaći posvuda u tijelu i utječe na sve tjelesne funkcije. Općenito se smatralo da se razine melatonina u ljudi ne mijenjanju kao odgovor na svjetlost između 1500 i 2000 luksa (jedan luks približno odgovara svjetlosti jedne svijeće).

edavno je, međutim, australski istraživač Iain McIntyre otkrio da se razine melatonina mogu promijeniti i kao odgovor na vrlo male količine svjetlosti (200 do 600 luksa) ako su osobe izložene takvoj svjetlosti najmanje jedan sat. Čini se tako da nijedna stanica tijela ne može izbjeći utjecaj svjetlosti što tuče u oči. Ta sposobnost epifize da utvrdi je li vani dan ili noć i tako tijelu kaže kad treba raditi, a kad se treba odmarati omogućuje jednostavnu uspostavu biološkog ritma. Uistinu smo bića svjetlosti.

Do danas je utvrđeno da je približno sto tjelesnih funkcija podložno cirkadiurnom ritmu. Iako su ti ritmovi genetski programirani da dovrše ciklus svaka 24 sata, za točnost njihova rasporeda i mogućnost funkcioniranja u skladu s drugim tjelesnim ritmovima potrebno je redovito izlaganje ciklusa Sunčevih dana i noći. Bez tog Sunčeva utjecaja mnogo ritmičkih funkcija tijela sličilo bi orkestru bez dirigenta.

Zorni primjer toga vidi se u otprilike 15% pojedinaca koji smatramo slijepima. Ti pojedinci zbog nemogućnosti percepcije svjetlosti ne mogu primati informacije iz okoliša nužne za usmjeravanje epifize. Zbog toga im je lučenje melatonina abnormalno, što izaziva nepredvidljive biološke ritmove te mnoge metaboličke poremećaje i hormonalne disbalanse. Stoga Sunce, koje djeluje kao glavni dirigent Sunčeva sustava, uistinu održava funkcionalnu harmoniju našeg internog orkestra.

Godine 1979. dr. Fritz Hollowich napisao je možda i najsveobuhvatniju i najozbiljniju knjigu o utjecaju svjetlosti na ljudsko tijelo. Taj proslavljeni istraživač, autor i umirovljeni profesor oftalmologije na sveučilištu u Meunsteru u Zapadnoj Njemačkoj koji je izgradio međunarodni autoritet, bio je prvi koji je uvjerljivo pokazao da svjetlost putem očiju stimulativno i regulatorno utječe na ljudsko tijelo. Na temelju ispitivanja na slijepim ljudima i oboljelima od katarakte dr. Hollowich zaključio je da u slučaju nedostatka, privremenih smetnji ili znatnog smanjenja percepcije svjetla dolazi do znatnih smetnji fiziološke i emocionalne stabilnosti.

Danas se epifiza smatra važnim faktorom u svim aspektima ljudskog funkcioniranja. Ona djeluje kao “regulator regulatora”. Osim njezinih dokumentiranih učinaka na reproduktivnu funkciju, rast, tjelesnu temperaturu, krvni tlak, motoričku aktivnost, san, rast tumora, raspoloženje i imunološki sustav, čini se da igra ulogu i u dugovječnosti.

Nedavne studije švicarskih istraživača Waltera Pierpaoliija i Georgesa Maestronija pokazuju da dodatak epifizina hormona melatonina vodi za piće noću u miševa dramatično poboljšava funkcije, znatno odgađa ili uklanja simptome starenja (nemoćnost, bolest i kozmetički izgled) te produljuje životni vijek za 20%. Miševi kojima je davan melatonin prosječno su živjeli 931 dan dok su oni koji nisu primali melatonin progresivno gubili na težini te su u prosjeku živjeli 755 dana. Istraživači smatraju ne samo da se starenje inicira u epifizi, već i da simptomi starenja ovisni o dobi mogu biti posljedica progresivnog smanjenja sinteze melatonina u epifizi. Pierpaoli i Maestroni smatraju da bi melatonin mogao igrati ulogu u smanjenju stresa i kontroli bolesti vezanih uz stres.

U istočnjačkoj medicini dnevni obrasci pojedinaca povezuju se s razinama njihova zdravlja. Neuravnoteženi odgovori na specifične ritmove, godišnja doba i njihove cikluse povezani su sa specifičnim vrstama fizičkih i emocionalnih problema. Sklad s našim životnim procesima povezan je s razinom sjedinjenja između tijela i okruženja. Možemo li doživjeti fluidnu integraciju vlastitog uma, tijela i emocija, a da ne postignemo i tu razinu sklada u našem odnosu s prirodom i obrnuto? Nije li naša interna integracija zrcalo naše integracije s cijelim životom (ljudima, životinjama, prirodom, radom itd.)? Možda je naša dugovječnost doslovce i simbolički povezana sa sposobnošću integracije i sinkronizacije s planetarnim i zvjezdanim energijama koje nas okružuju. Epifiza i njezina međuovisnost s ostatkom tijela drže ključ za misterije našeg starenja odnosno vječnog trajanja.

Ukratko, svjetlost ulazi u oči ne samo radi vida, već i kako bi izravno doprla do biološkog sata tijela u hipotalamusu. Hipotalamus kontrolira živčani i endokrini sustav, koji zajednički reguliraju sve biološke funkcije u ljudi. Hipotalamus, k tome, kontrolira i većinu regulatornih funkcija tijela praćenjem informacija povezanih sa svjetlošću i njihovim slanjem u epifizu, koja zatim na temelju tih informacija informira druge organe o uvjetima osvjetljenja u okruženju. Drugim riječima, hipotalamus djeluje kao lutkar koji tiho i nevidljivo vuče konce većine funkcija za održavanje ravnoteže tijela.

Svi tjelesni sustavi međusobno su povezani kroz stalnu mijenu, a hipotalamus se nalazi u samom njihovu centru. Hipotalamus je sučelje između uma i tijela te koordinira njihovu pripravnost utječući na svijest i tako kontrolirajući naše stalno stanje spremnosti. To ključno održavanje sklada tijela postiže se sinkronizacijom vitalnih funkcija tijela s uvjetima u okruženju ili, kako neki kažu, “sjedinjenjem sa svemirom”.

SMRZNUTA SVJETLOST

Svjetlost, kao jedan od glavnih oblika prehrane, ne utječe samo na naša tijela izravno, već i neizravno putem hrane koju jedemo. Većina hrane zapravo je svjetlost u krutom obliku. Potencija ili nutritivna vrijednost svjetlosti u hrani izravno je povezana s kvalitetom hrane koja nosi njezinu snagu. Što niže na hranidbenom lancu jedemo (tj. što je hrana bliže tvari koja je proizvedena izravno iz svjetlosti), bliže smo primanju potpune snage svjetlosti. Jedenjem visoko na hranidbenom lancu (životinjskih proizvoda) ili konzumiranjem mnogo nezdrave, brze, smrznute, ozračene ili jako prerađene hrane znatno smanjujemo nutritivnu vrijednost svjetlosti u prehrani ili je potpuno uklanjamo iz nje. Primjer za to mogla bi biti nutritivna razlika između svježe zelene jabuke i obrađenog zelenog slatkiša. Svjetlošću najbogatija hrana vjerojatno su plavozelene alge i organski uzgojeno voće i povrće. Hrana koja je izgubila svoju svjetlosnu energiju zbog pretjerane obrade, zračenja i tako dalje postupno gubi životnu snagu i postaje funkcionalno mrtva. Jedenjem nutritivno mrtve hrane na koncu izgladnjujemo tijelo, um i duh te dovodimo do smanjenja funkcije, češćeg obolijevanja, kronične bolesti te, konačno, i do same smrti.

Dodajmo još i ovo, da ne bude zadnja riječ u postu ova gornja, „smrti“: Različito obojana hrana različito utječe na nas baš kao što je to slučaj i s različitim bojama spektra. Vibraciju hrane najprije unosimo vizualno. Dok gledamo hranu, njezina je boja ključna za ono što osjećamo prema njoj i način na koji će tijelo reagirati na nju. Ta ideja nije nova jer je boja svakog živog bića znak njegova zdravlja. Boja hrane otkriva aspekte njezine svježine i hranjivog sadržaja. Razmislite, primjerice, kako nam potekne slina na određenu hranu dok je gledamo čak i unatoč tome što je ne možemo pomirisati ili okusiti. Boja nije samo estetičko svojstvo – ona prenosi i poruku. Dr. Gabriel Cousens, autor knjige Spiritual Nutrition and The Rainbow Diet, kaže da je boja hrane njezin potpis. Kao da je priroda bojom kodirala svu hranu kako bismo intuitivno i logički mogli razumjeti njezinu svrhu unutar svog tijela.

Toliko za danas, za najstrpljivije opet glazbeni trenutak za kraj, jesam li vam rekao nekad kako izgleda moja privatna lista bendova? Na prvom mjestu - Stray Cats, pa duuugo niko. Nema pomoći, kad čujem rockabilly jednostavno se osjećam kao da sam došo doma.

Share