Tih posljednjih dana pred pad Petrinje djelovali smo dosta utučeno, umorno, neispavano i sve je izgledalo pomalo defetistički. Grupirali smo se negdje oko centra Petrinje i mislim (nisam baš više siguran zbog odmaka vremena) da smo zauzeli nove položaje, u nekom parku blizu policijske postaje. Sve u svemu, djelovalo je to dosta anarhično, no, nismo imali izbora – ili se prebaciti preko rijeke, u Brest, i tamo čekati slijed događaja ili ipak ostati i nekako organizirati obranu.

Srbi, tj. četnici i JNA tih su dana žestoko tukli po gradu i zauzeli su već 1/3 grada, tvornicu „Gavrilović“, novu bolnicu u Petrinji… Civili su mahom deorganizirano bježali iz grada preko razrušenog mosta u Brest. Na noći 19/20.9.1991 godine nas desetak odlučili smo da ćemo se, ako ne dobijemo pomoć, povući iz Petrinje. Svaki daljnji ostanak u gradu predstavljao je najveći rizik da netko od nas pogine, bude ranjen ili, ne daj Bože, padne u ruke četnicima. Dobar dio naših postrojbi već se bio povukao ili zauzeo položaje u Mošćenici. Tek su neki dijelovi garde i MUP-a ostali u gradu da pruže otpor neprijatelju i da daju vremena da se organizira obrana Siska, no, sve je to bilo uzaludno.

Četnici i JNA prodrli su 21. 9. 1991. gotovo u centar Petrinje, a mi smo glumili nekakav ‘mostobran’, štiteći kod mosta izvlačenje preostalih civila koji su se nekako uspjeli izvući (dobar dio njih nije uspio i nastradali su od četnika). Neke grupice branitelja također su zaostale ili bile odsječene u nekim dijelovima grada pa su se samo pojedinci uspjeli probiti, a neki su poginuli ili bili zarobljeni.

Sve u svemu, nas desetak smo se odlučili u noći s 21. na 22. 9. povući na područje preko Petrinjčice jer vremena više nije bilo, a svaki dalji ostanak je bio velika opasnost za sve nas. Ponestalo je streljiva, a hranu nismo vidjeli gotovo cijeli dan. I baš kad smo pripremali povlačenje, negdje oko 5 sati popodne, u našu neposrednu blizinu, nekih 200 metara dalje, izbila su dva tenka T-55 i otvorili bjesomučnu vatru po nama. Iste sekunde moj prijatelj Čvorak je poginuo, a moj drugi suborac (zaboravio sam mu ime) teško je ranjen. Noga mu je praktički visila o jednom mišiću. Sve nas je to šokiralo. Uskočili smo u nekakvu rupu od prijašnjeg granatiranja, moleći Boga da ne krenu prema nama. Nismo pucali jer nismo niti imali s čim protiv tenkova. Karlo je izvirio van da pogleda situaciju i vidio je da su se ta dva tenka praktički ‘parkirala’ između kuća i otvaraju vatru prema mostu, sprečavajući bilo koga da prijeđe. Njihovu pješadiju nismo vidjeli pa smo se zapitali od kuda su uspjela doći ta dva tenka kad naprijed još ima naših suboraca.

Odlučili smo pričekati noć za prebacivanje jer smo imali teškog ranjenika koji nam je otežavao kretanje, ali ga nismo htjeli ostaviti. Padom sumraka počeli su pripucavati iz tenkova prema mostu jer je sve više branitelja i civila panično tražilo spas preko mosta. Mnogi su u tome i nastradali. Ipak, mi smo odlučili da ćemo čekati mrak jer, kako se kaže, ‘noć je prijateljica ratnika’.

Padom mraka počelo je i naše izvlačenje. Pričekali smo da ovi prestanu pucati iz tenka i da prestane granatiranje. Prebacivali smo se jedan po jedan, noseći istovremeno ranjenika, jer smo od mosta bili udaljeni kakvih 300 metara, što nije malo s obzirom na situaciju. Nekako smo se uspjeli došlepati do mosta jer je pucnjava tamo jenjavala, dok se u centru Petrinje pojačavala. Onda smo shvatili da još negdje ima naših džepova otpora što nam je omogućavalo da iskoristimo takvu situaciju i prebacimo se.

S teškom mukom, ponajviše zbog ranjenika, prebacili smo se, bojeći se da ne završimo u hladnoj rijeci. Prešavši u Brest po mraku, umalo da nismo nastradali od naših, jer je nekakva ekipa otvorila vatru po mostu, valjda u strahu ili tko zna zbog čega. Kasnije su nam se ispričali. Na kraju ove tužne i pogibeljne priče, moji prijatelji i ja nekako smo se uspjeli izvući, ali mnogi su, na žalost, ostali iza nas u Petrinji i nastradali. Neki i do dan danas nisu pronađeni.

Moj zaključak je da mnogi događaji oko obrane grada Petrinje i do dan danas nisu rasvijetljeni, ali evidentno je da je bilo dosta grešaka u organizaciji, naročito u rasporedu same obrane grada, koja je bila, priznali neki ili ne, jako propusna. No, tako je tada bilo, ali sve smo uspjeli naplatiti kasnije, u Oluji.

Dragi čitatelji i suborci, nadam se da sam vam bar malo uspio rasvijetliti neke događaje u ovom gradu. Bilo je još i lijepih i tužnih trenutaka, ali to ćemo ostaviti za neka druga vremena. Ovo je zasad kraj moje priče.

Mali

Photo: www.militaryphotos.com