navigacija

Anđeli Škabrnje pričaju priče (2.dio)

Foto: UHD91

Biti u Benkovačkom vrtiću i osluškivati glasove nekoga tko mi ne želi dobro, budili su meni osjećaj odbačenosti od svijeta. Pitala sam se zašto je mala grupica žena i djece morala doći na ovako ponižavajuće mjesto. Ispred naših vrata bili su vojnici, a mi smo ležali na podu u toj sobi. Pitala sam se: „Pa kome bi ja ili neke od žena mogle nauditi? Jesmo li mi spremne na nekakve zločine?“

Zapravo u tom trenutku kao da je najcrniji oblak prekrio moje misli. Teško je bilo razlučiti ljepotu života od trenutaka u kojima ti tijelom prolaze srsi. Ne osjećaš sebe. Ovisiš o nekome drugom. O njegovoj samilosti da te ostavi na životu. Da te poštedi eventualne patnje. Ne sjećam se da su žene uopće mogle govoriti. Izgubile su sposobnoost govora i izražavanja emocija. Razmišljale su sigurno o golom preživljavanju…ili zapravo, griješim. Mislim da su razmišljale o svojim najdražima, o muževima, očevima, majkama, djeci, djedovima..

Nikada neću zaboraviti noć u kojoj sam osluškivala jecaje žena koje su ležale poredane jedna do druge. Samo jecaji su odzvanjali prostorijom. Neizmjerna tuga je ulazila u njihova srca jer su osjećale da više ništa neće biti isto. Gubitak drage osobe odjekne u našoj duši, nesvjesno, jer smo s njom bili povezani. Ona je činila i predstavljala naš repertoar stvarnosti. U tom trenutku repertoara stvarnosti nije više bilo jer slutiti najgore, zapravo donosi najgore. Smrt.

Josep Pieper je jednom zapisao: „ Dobro je što postojiš“. Ovo je velika tajna jer voljeti nekoga znači predati se nekome u potpunosti u svakodnevici. Ova tajna ne govori da nam netko treba zbog nekog razloga, već nam govori da mi volimo samo zato što osoba postoji. Samo zato što živi. U trenutku mučne tišine kada nisam mogla zaklopiti oči i zaspati, zamišljam u ovome trenutku koje su misli prolazile mojom glavom, tada u devetogodišnje djevojčice. Iz ove perspektive mogu reći da je u tom trenutku sigurno taj „Dobro je što postojiš“ bio izdan. Žene nisu znale postoje li, je li dobro da postoje i je li dobro da njihovi dragi postoje. Nekako sve se to srušilo u jedan bolesni i ljubomorni: „ Ne želim tvoje postojanje!“.

Međutim, ako su oni mogli ubiti tjelesnost, nisu mogli ubiti dušu. Ljubav je gorila u svakom srcu. U svakoj ženi koja je ležala na podu benkovačkog vrtića. Svako srce se nadalo da se možda nije dogodilo, da je možda ipak ostao živ, da se možda ipak uspio izvući, da im je možda ipak pobjegao. Bez obzira što su nas izolirali od svijeta i oduzeli nam naše Ja, nisu nam mogli ubiti ono: DA MI UVIJEK NEKOME PRIPADAMO. „Čovjek, čak i ako je posve izoliran, načinjen je tako da uvijek nekome pripada.“ (M.I.Rupnik)

Čini mi se da smo u tom benkovačkom vrtiću bili 3 noći. Nekako kao dijete mislim da nisam imala baš najbolju vremensku percepciju. Tek sam kasnije, kad je mama pričala o ratu i događanjima, od nje doznala da smo bili u vrtiću 3 dana. Poslije boravka u benkovačkom vrtiću odvezli su nas na Musaptan i tamo su nas razmijenili. Sjećam se mukle noći, glasova, ceste u daljini, buseva… nisam shvaćala što se u tom trenutku događalo.

Za moj djetinji um to je bilo poprilično teško za shvatiti. Najprije te izvedu iz podruma, tjeraju u koloni… napuštaš svoje selo i odvoze negdje izvan Škabrnje, a onda se opet na kraju nalazimo u gradu koji više nije srpski. Dovezeni smo u Zadar. Iako sam znala da je to naš grad čiji nam stanovnici za promjenu ne žele ništa nažao učiniti, opet smo se svi skupa nalazili u stranom gradu. I tu smo trebali započeti „novi“ život. Prisilno. Nije nam bilo do nikakvog mora, lijepe povijesti grada Zadra…

Svima nama koji smo tada doznali da smo izgubli naše najdraže nije bilo do toga da se veselimo novom početku. Za nas to je bila mučno tjeranje da pokažemo da smo živi i da imamo volje za životom.

Majinka

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)