Srbi, tj. četnici i JNA tih su dana žestoko tukli po gradu i zauzeli su već 1/3 grada, tvornicu „Gavrilović“, novu bolnicu u Petrinji… Civili su mahom deorganizirano bježali iz grada preko razrušenog mosta u Brest. Na noći 19/20.9.1991 godine nas desetak odlučili smo da ćemo se, ako ne dobijemo pomoć, povući iz Petrinje. Svaki daljnji ostanak u gradu predstavljao je najveći rizik da netko od nas pogine, bude ranjen ili, ne daj Bože, padne u ruke četnicima. Dobar dio naših postrojbi već se bio povukao ili zauzeo položaje u Mošćenici. Tek su neki dijelovi garde i MUP-a ostali u gradu da pruže otpor neprijatelju i da daju vremena da se organizira obrana Siska, no, sve je to bilo uzaludno.

Četnici i JNA prodrli su 21. 9. 1991. gotovo u centar Petrinje, a mi smo glumili nekakav ‘mostobran’, štiteći kod mosta izvlačenje preostalih civila koji su se nekako uspjeli izvući (dobar dio njih nije uspio i nastradali su od četnika). Neke grupice branitelja također su zaostale ili bile odsječene u nekim dijelovima grada pa su se samo pojedinci uspjeli probiti, a neki su poginuli ili bili zarobljeni.

Sve u svemu, nas desetak smo se odlučili u noći s 21. na 22. 9. povući na područje preko Petrinjčice jer vremena više nije bilo, a svaki dalji ostanak je bio velika opasnost za sve nas. Ponestalo je streljiva, a hranu nismo vidjeli gotovo cijeli dan. I baš kad smo pripremali povlačenje, negdje oko 5 sati popodne, u našu neposrednu blizinu, nekih 200 metara dalje, izbila su dva tenka T-55 i otvorili bjesomučnu vatru po nama. Iste sekunde moj prijatelj Čvorak je poginuo, a moj drugi suborac (zaboravio sam mu ime) teško je ranjen. Noga mu je praktički visila o jednom mišiću. Sve nas je to šokiralo. Uskočili smo u nekakvu rupu od prijašnjeg granatiranja, moleći Boga da ne krenu prema nama. Nismo pucali jer nismo niti imali s čim protiv tenkova. Karlo je izvirio van da pogleda situaciju i vidio je da su se ta dva tenka praktički ‘parkirala’ između kuća i otvaraju vatru prema mostu, sprečavajući bilo koga da prijeđe. Njihovu pješadiju nismo vidjeli pa smo se zapitali od kuda su uspjela doći ta dva tenka kad naprijed još ima naših suboraca.

Odlučili smo pričekati noć za prebacivanje jer smo imali teškog ranjenika koji nam je otežavao kretanje, ali ga nismo htjeli ostaviti. Padom sumraka počeli su pripucavati iz tenkova prema mostu jer je sve više branitelja i civila panično tražilo spas preko mosta. Mnogi su u tome i nastradali. Ipak, mi smo odlučili da ćemo čekati mrak jer, kako se kaže, ‘noć je prijateljica ratnika’.

Padom mraka počelo je i naše izvlačenje. Pričekali smo da ovi prestanu pucati iz tenka i da prestane granatiranje. Prebacivali smo se jedan po jedan, noseći istovremeno ranjenika, jer smo od mosta bili udaljeni kakvih 300 metara, što nije malo s obzirom na situaciju. Nekako smo se uspjeli došlepati do mosta jer je pucnjava tamo jenjavala, dok se u centru Petrinje pojačavala. Onda smo shvatili da još negdje ima naših džepova otpora što nam je omogućavalo da iskoristimo takvu situaciju i prebacimo se.

S teškom mukom, ponajviše zbog ranjenika, prebacili smo se, bojeći se da ne završimo u hladnoj rijeci. Prešavši u Brest po mraku, umalo da nismo nastradali od naših, jer je nekakva ekipa otvorila vatru po mostu, valjda u strahu ili tko zna zbog čega. Kasnije su nam se ispričali. Na kraju ove tužne i pogibeljne priče, moji prijatelji i ja nekako smo se uspjeli izvući, ali mnogi su, na žalost, ostali iza nas u Petrinji i nastradali. Neki i do dan danas nisu pronađeni.

Moj zaključak je da mnogi događaji oko obrane grada Petrinje i do dan danas nisu rasvijetljeni, ali evidentno je da je bilo dosta grešaka u organizaciji, naročito u rasporedu same obrane grada, koja je bila, priznali neki ili ne, jako propusna. No, tako je tada bilo, ali sve smo uspjeli naplatiti kasnije, u Oluji.

Dragi čitatelji i suborci, nadam se da sam vam bar malo uspio rasvijetliti neke događaje u ovom gradu. Bilo je još i lijepih i tužnih trenutaka, ali to ćemo ostaviti za neka druga vremena. Ovo je zasad kraj moje priče.

Mali

Photo: www.militaryphotos.com

Ulice grada su se doista doimale tužno. Nigdje nikog po ulicama grada osim pripadnika ZNG-a i policije. Tek tu i tamo projurio je na biciklu neki civil ili pokoji pješak, noseći vrećice s hranom i polutrčeći, žureći kući koristeći privremeno ovo zatišje.

Nekako me se dojmila ta nestvarna tišina popodneva ovog ranorujanskog ljetnog dana. Sjeo sam na klupicu u parku da popijem konzervu pive promatrajući kako preko mosta na Petrinjčici prolaze naša vojna vozila u smjeru Zagreba i iz smjera Zagreba.

Nakon što sam neko vrijeme proveo u parku naišao sam na svog suborca Krkija koji je hitao iz našeg zapovjedništva. Otišli smo u jednu birtiju blizu garaže autobusnog poduzeća „Slavijatransa” koja je tada u Petrinji valjda jedina radila. Bio je u njoj solidan broj naših gardista koji su koristili ovo zatišje i slobodan dan da se opuste u atmosferi birtije i zaborave prethodne događaje.

Krki mi je prenio vijest da su naši zapovjednici, kao i zapovjedništvo MUP-a, uspjeli koliko toliko sa Tarbukom postići primirje i da će se opet vršiti nekakvi pregovori te da dolazi visoka delegacija iz našeg državnog vrha (drugi dan ujutro došao je Franjo Gregurić i, ako se sjećam, Žarko Domljan, no nisam siguran). No, nakon odlaska visokih predstavnika Republike Hrvatske agresori s poligona, kao i agresori iz smjera okupiranog dijela petrinjske općine, ispalili su nekoliko minobacačkih i tenkovskih projektila na grad da nas ‘podsjete’ da nas, eto, nisu zaboravili i da nas vrate u stvarnost. Ipak, nije bilo pješadijskih i oklopnih napada na naše položaje.

Dani su nam tekli u nekom nervoznom i napetom iščekivanju što će se dogoditi danas ili sutra, pripremaju li agresori opet veliki napad na grad kao onaj 3. i 4. rujna… Prošao je i deseti rujna, a nervoza među braniteljima grada bivala je sve veća i veća jer su mnogi htjeli otići doma da na kratko posjete svoje. Naš stožer nije bio voljan svima to ostvariti jer upravo tih dana nastali su veliki problemi u Hrvatskoj Kostajnici te pad Kostajnice, pa su naši zapovjednici u koordinaciji sa zapovjedništvom obrane Siska i Banovine procijenili da je ovo zatišje sa srpske strane služilo samo da pregrupiraju svoje snage dovođenjem svježih snaga te su svoje planove privremeno prebacili na okupaciju Hrvatske Kostajnice.

Moj zapovjednik mi je odobrio svega dva dana da posjetim svoje u Zagrebu iz razloga što mi je majka tada bila bolesna. 13. i 14. sam proveo doma u Zagrebu, ali sve lošije i lošije vijesti sa bojišnice na Banovini, kao i u samoj Petrinji, prisilili su me da se već drugi dan vratim u Petrinju.

Kao i prvi put kad sam došao u Petrinju, zatekla me dobrodošlica u vidu granatiranja grada. No, ovaj put četnici i JNA fokusirali su se na granatiranja zone oko tvornice „Gavrilović“ te oko policijske stanice u gradu. Probijajući se dijelovima grada koji nisu bili pokriveni granatiranjem, brzo sam došao u bazu i zatekao svoje suborce kako kartaju i zezaju se u nekoj opuštenoj atmosferi. Objasnili su mi da su veseli jer su naši prethodne noći uspjeli uništiti onaj ukopani tenk kojeg su Srbi osvojili nekoliko dana prije, nakon onog njihovog, ajmo reći, pokvarenog napada nakon dolaska novinara. Zato, kako su mi rekli moji suborci, Srbi gotovo cjelodnevno granatiraju grad, no, dobili smo zapovijed da možemo očekivati i jaki oklopno pješadijski napad agresora pošto su naši izviđači ustvrdili da su na poligon stigle jake snage u ljudstvu srpskih paravojnih snaga, kao i rezervisti iz BiH, pa naše zapovjedništvo procjenjuje da Tarbuk ima namjeru ovih dana svim raspoloživim snagama napasti grad i konačno rješiti pitanje Petrinje u svoju korist.

I opet nismo dugo čekali, tog 16. rujna otpočeo je do tada najjači napad srboagresora i JNA na Petrinju, po intezitetu granatiranja dosta jači nego 3. rujna.

Nebo se otvorilo, zemlja se rastvorila, pakao u pravom smislu riječi. Nema pedlja tla koje nije zaorala granata ili kuće koja nije bar oštećena, ako ne već razorena.

Nakon prestanka granatiranja naša izvidnica nam dojavljuje da se i iz poligona i iz smjera Hrastovice prema gradu kreću jake pješadijske i oklopne snage. Među nama vlada velika nervoza, pogotovo među pripadnicima ZNG-a koji su prije tek koji dan došli u Petrinju i ovo im je bilo vatreno krštenje.

Cviki se unervozio, puši jednu cigaretu za drugom i nervozno mrmlja: „Najebali smo. Sila je krenula na nas.“ Ja sam se zamislio, što da napravimo. Nismo imali ni previše municije, a od protuoklopnog naoružanja gotovo ništa osim par tromblona. Upravo kad smo htjeli donijeti odluku o daljnjim planovima obrane, došla je strašna vijest – pala je vila Gavrilović, jedan od naših strateški najvažnijih položaja, zarobljeni su te navodno strijeljani neki gardisti i policajci (kasnije se ustvrdilo da je to bila istina). Mi nismo bili baš tako daleko od vile Gavrilović, a da bude gore, do nas su dotrčali naši suborci iz položaja ispred nas i sa strane te rekli da su oni odlučili povlačiti se prema gradu i centru, jer su Srbi navalili velikim snagama, kako u ljudstvu tako i u oklopu, a naoružanja, naročito protuoklopnog, nemamo pa je bolje da se povučemo u grad jer smosmatrali da smo tamo zaštićeniji, a Srbi, tj. tenkovi, nisu previše voljni ulaziti u ulice, bojeći se da će biti uništeni jer upravo tih dana takva ih je sudbina zadesila u Vukovaru, tj. na Trpinjskoj cesti.

Ipak, dosta nas je pogodilo to da se moramo povući, a da metka nismo ispalili, kao i sudbina naših na položaju kod vile Gavrilović, jer smo neke od onih koji su bili tamo poznavali. Nekako smo se nevoljko povlačili sa slutnjama i pitanjima nije li ovo ipak početak kraja obrane Petrinje…

Mali
Foto: www.militaryphotos.com

Zbog snajpera i mogućeg granatiranja po mraku smo se probijali do baze kroz vrtove i okućnice, da odmah potražimo sklonište. Sve je bilo u mraku, čitava Petrinja. Posvuda neka zlokobna tišina, osim pojedinačno nasumice ispaljenih rafala iz kalaša, a negdje i iz pat-a. Uglavnom, podosta visoko iznad glava ponekad nam je prošaralo par ‘mlazeva’ svjetlećih metaka.

Nakon dolaska u bazu od umora, ali i nekavog oduška od silne napetosti koje smo proživjeli tog dana, svi smo brzo polijegali na madrace. Ja sam bio baš gladan pa sam listom smazao dvije konzerve mesnog nareska i gotovo čitavu jednu paštetu u crijevu. Popio sam pivo i svalio se na madrac uronjen u svoje misli i analizu proteklog dana, ali sam brzo zaspao.Tog 04. rujna 1991. trebali smo imati slobodan dan, ali pokazalo se da su želje jedno, a stvarnost nešto potpuno drugo. Toga dana u Petrinju, kao i u sam poligon „Vasilj Gaćeša“, došla je grupa stranih i nekih naših novinara. Kako sam kasnije čuo, srpskih medija nije bilo – slučajno ili ne (prije ovo ‘ne’). Novinari su pod pratnjom dva bov-a JNA sprovedeni u autobus na sam poligon.

Na našu žalost, a lukavošću i pokvarenošću neprijatelja te zbog naše naivnosti upravo smo tada izgubili najbliži položaj. Taj položaj nalazio se prema poligonu, na jednom uzvišenju, tj. u šumarku prema sporednom ulazu u poligon. Novinari, koji su bili skroz na drugoj strani tog velikog poligona, nisu mogli vidjeti što se ondje događa. Taj položaj držali su pripadnici rezervnog sastava MUP-a kojih je tamo bilo desetak.

Kako opisati što se tamo dogodilo… Naši su policajci, vjerojatno zbog dojave o dolasku stranih medija i novinara u poligon, mislili da se ovi neće usuditi napasti da ne bi bili ti koji prvi napadaju ili provociraju i da ta slika, da su oni agresori, ne ode u svijet. Dakle, ta skupina naših policajaca se, recimo to tako, ‘opustila’. Jedan dio je otišao u obližnje kuće, valjda da uhvate hlada, pošto je taj dan bilo strahovito vruće, a jedan dio, njih četvorica, ostali su na položaju, a da nisu dobro pazili na situaciju na poligonu, odakle su imali dobar vidik pošto su bili na uzvišenju.

Naravno, Srbi na poligonu valjda su izviđanjem uvidjeli da nema nekog ozbiljnijeg čuvanja položaja te su, prerezavši žicu, njih pedesetak teritorijalaca i četnika ‘dobrovoljaca’ kroz tu ogradu izašli van te se kroz šumarak prikrali našem položaju. U isto vrijeme kroz sporednu kapiju naglo je izašla jedna 84-tvorka i transporter. Dok su naši na položaju shvatili što se događa, neprijatelji, koji su im se približili kroz šumarak, otvorili su strahovitu vatru, a tenk je ispalio granatu. Na mjestu su poginula dva policajca, dok su druga dvojica ranjena, ali su se uspjeli nekako izvući prema našim najbližim položajima. Srbi su ekspresno zauzeli taj naš položaj na uzvišenju, uspostavili koridor od ulaza na poligon prema položaju, ostavili tamo tenk i transporter te ljudstvo i povratka nam više nije bilo.

Tijekom dana oni su odmah ukopali 84-tvorku i okrenuli cijev prema gradu jer je bio odličan pogled i na sam grad Petrinju. Mi nismo djelovali jer zbog novinara na poligonu striktna je zapovijed bila da se ne otvara paljba te da se ne napada. I tu smo, takoreć, pali.

Kasnije su nam uz urgiranje iz 5. vojne oblasti predali tijela dvojice poginulih policajaca. Tada, a i sada, moje osobno mišljenje je bilo da je to bio prvi kotačić u padu Petrinje jer su se Srbi i JNA, zauzimajući taj važni strateški položaj prema poligonu, kao i samo uzvišenje sa kojeg se mogla kontrolirati čitava situacija u Petrinji, ali i oko samog poligona, kao klin zabili među naše položaje. Postavili su tamo jedan ukopani tenk te minobacačku bitnicu sa kojih su u sljedećim danima žestoko udarali po gradu i našim snagama.

Drugo, ovi događaji dosta su negativno utjecali na moral naših branitelja koji su se nalazili u blizini poligona, što je rezultiralo neprestalnim udarima četnika po nama.

Treće, s padom tog položaja Tarbuk si je slobodnije mogao dovoditi pojačanja iz onog dijela Banovine kojega su kontrolirali Srbi. U slijedeća dva dana dovukli su preko 200 četnika, tj. martićevaca i ‘rezervista’. Na žalost, naše pretpostavke su se obistinile jer su JNA i četnici već nakon dva dana zauzeli još dva naša položaja i time ušli dublje prema gradu, a nas su de facto prisilili da se sa dotadašnjih položaja povučemo na rezervne. Time smo praktično prepustili kontrolu kuća koje su bile najbliže poligonu, a Srbi su, rekao bih, zauzeli taj kvart.

Mali
Foto: www.militaryphotos.net

Dani provedeni u bazi prolazili su mi nekako monotono, uz par sati neizbježne obuke, mada meni ona tada i nije bila potrebna pošto sam desetak dana prije prijavljivanja u gardu pobjegao iz bivše JNA… Ali, Bože moj, red je red, pa je trebalo utvrditi gradivo. Dva puta sam otišao i na ‘liniju’, tj. na položaj kod ‘maršalke’ u Novom Zagrebu, ali u tih par sati na ‘položaju’ nije se ništa posebno događalo. Bilo je više lješkarenja na ljetnom kolovoškom suncu.

Ako me sjećanje ne vara, negdje oko deset, sati navečer, 02. rujna 1991. godine, u baraku nam uđe zapovjednik G. i kaže da spremimo stvari, zadužimo oružje i pričekamo jutro kada će po nas doći busevi i kamioni. Malo po malo nastalo je toliko iščekivano uzbuđenje. Sama pomisao o odlasku na bojišnicu… Samo, nismo znali gdje idemo, iako smo pretpostavljali da bi to mogla biti Banovina ili Zapadna Slavonija, gdje su dotad većinom išle moje kolege. Svi smo manje više potajno htjeli ići na Banovinu zbog blizine Zagreba i doma.

Došlo je i to dugo iščekivano jutro kad smo se ukrcali u bus i krenuli, koliko sam shvatio, u pravcu Slavonije. Po putokazima smo, naime, zaključili da ipak najvjerojatnije idemo za Okučane. Pokraj mene je sjedio moj suborac Žuti koji je već izvadio ‘apaurin’ za smirenje živaca – jednu litru travarice, koju smo nas desetak, takoreć, odmah izeksali. Negdje na izlazu kod Sesveta autobusi su skrenuli prema Novom Zagrebu i ovaj put zaključili smo da najvjerojatnije idemo za Banovinu. Slutnje su se obistinile kada smo petnaestak minuta poslije skrenuli za Veliku Goricu.

U Velikoj Gorici smo u jednoj školi proboravili gotovo cijeli dan. Protekao je u laganoj nervozi… Što sad čekamo, zašto smo sad tu? Pitanja puno, odgovora malo… Čak smo među sobom zaključili da ćemo biti u blokadi vojnog aerodroma. Padom mraka opet smo se ukrcali u autobuse i nedugo zatim izašli smo iz Velike Gorice u smjeru Siska. Dileme više nije bilo. Pravo odredište nam je bila Banovina – prava akcija, a ne dosadno lješkarenje negdje u travi ili šumarku oko aerodroma.

Kako je noć padala, tako smo postajali sve tiši i nervozniji. Prolazili smo kroz hrvatska sela koja su već polako gasila svoja svjetla iščekujući možebitno kakvu zračnu uzbunu…. Negdje oko ponoći došli smo u hrvatsko selo Brest, nadomak Petrinje. Iskrcali smo se iz buseva, ako me sjećanje ne vara (nisam više siguran zbog odmaka godina), pred nekakav zadružni dom ili školu. Smjestili su nas po učionicama, gdje smo vrlo brzo polijegali, što od umora, što od neke neizvjesne situacije – što će se dalje dogoditi?! Jer, bili smo vrlo blizu bojišnice, odmah preko rijeke, u samoj Petrinji.

Dok smo ležali svak’ sa svojim mislima u daljini smo čuli rafalne pucnje i pokoju detonaciju, vjerojatno iz minobacača ili tromblona. Tako smo dočekali jutro sa mišlju i nekim, sad već pomalo i strahom, gdje ćemo završiti, na kojem dijelu te sada aktivne bojišnice. Ipak, nismo se dugo zadržali jer smo upravo naletjeli na ‘dobrodošlicu’ u vidu granata iz petrinjskog poligona Vasilj Gačeša, koje su pale u neposrednoj blizini samog Bresta i odmah smo k’o pokošeni polijegali po betonu ili na travu. Nakon 10-ak minuta ‘dobrodošlica’ je prestala. Čim smo se digli, prvo što smo provjerili ima li stradalih. Na sreću – nitko.

Nakon toga je do nas došao zamjenik zapovjednika Petrinje i upoznao nas je sa stvarnim stanjem u gradu i okolici te rekao da je ovo jutros bio uvod u možda prvi najjači napad Srbočetnika i JNA na grad, kako se najavljivalo. Sve smo to slušali sa nekom zebnjom i eto, baš smo mi ti, prvi koji će dočekati taj prvi val. Zapovjednik je žurno sve objasnio i predstavio nam vodiče koji će nas odvesti na položaje. Naravno, znali smo da idemo na dva položaja, u blizini položaja kod poligona i u Hrastovicu. Nakon svega toga pokupili smo naoružanje i stvari i krenuli u dvije grupe za svojim vodičima. Ja nisam bio u onoj grupi koja je krenula busom za Hrastovicu, dakle, cilj mi je zloglasni poligon kojim zapovijeda isto tako zloglasni Tarbuk. Vodiči su nam potanko objasnili koje dijelove moramo izbjegavati, a gdje su bili Srbi kao većina, gdje smo time bili potencijalna meta snajperima. Mada, neki su dijelovi bili pod našom kontrolom, ali opasnost je uvijek vrebala pa je bilo bolje da to, što je više bilo moguće, izbjegnemo.

Prešli smo most na Petrinjčici i zaputili se nekakvim nasipom kojih par stotina metara da bi se sa nasipa spustili prema gradu. Došli smo u sam centar grada gdje smo se susreli sa ožiljcima rata jer je doslovce skoro svaka kuća ili zgrada bila pogođena makar jednom granatom. Polako smo se kretali u koloni, brzo pretrčavali opasna mjesta u strahu od snajpera, pa čak i mogućih granata, kroz dvorišta i vrtove. Tako, okolo naokolo, došli smo do svog položaja u neposrednoj blizini poligona, kakvih 300-tinjak metara dalje. Tamo je, u stvari, bila ‘ničija zemlja’, ali tu su obitavali većinom Srbi.

Smjestili smo se nas petorica u neku praznu srpsku kuću koju su stanovnici vjerojatno prije napustili zbog ‘ugroženosti’ od Hrvata, tj. za njih „ustaša“.
Nakon što smo se smjestili, odmah smo ja i još dvojica otišli kakvih 30-tak metara od kuće u nekakav manji voćnjak gdje je bio iskopan rov obložen vrećama punih pijeska. Eto, našli smo se oči u oči sa četnicima, što smo, može se priznati, potajno i željeli s ogromnom motivacijom…

Negdje popodne toga 03. rujna 1991. godine otpočelo je stvarno gromovito i jezovito udaranje po gradu. Sa svih strana minobacački, topnički i vbr projektili… Nisi znao gdje sve pada, samo smo iz skloništa gledali stupove dimova oko nas i iz smjera grada. Nije bilo dijela Petrinje koji nije bio zahvaćen žestokom neprijateljskom artiljerijskom vatrom. Po mojoj računici, u roku pola sata palo je sigurno nekoliko stotina projektila. Istovremeno, preko ‘role’ smo dobili naređenje da se očekuje pješadijsko-oklopni napad sa samog poligona nakon što prestane granatiranje, tj. kada smanje intezitet i prenesu vatru na drugu stranu Kupe i Petrinjčice.

Nakon dvosatnog paklenog granatiranja po gradu i okolici nastalo je desetominutno zatišje kojeg smo se svi pomalo bojali jer smo očekivali izlazak tenkova i četničke pješadije sa poligona. Gledali smo u pravcu poligona, svak’ sa svojim mislima što i kako učiniti kad krene ratna ‘mašinerija’.

I krenula je…

Prvi tenkovi već su se probili među prve kuće u gradu pucajući na sve oko sebe i na sve što se kreće. Bilo nam je naređeno da puštamo tenkove i transportere, ali da zaustavimo pješadiju. ‘Zaustavi i tuci…’ Uostalom, nismo niti imali protuoklopno naoružanje već samo par tromblonskih mina. Ukoliko me sjećanje ne vara, iz poligona su izišla četiri tenka i tri transportera te krenula prema centru Petrinje. Pješadija još nije izlazila, ali smo je nabrijani očekivali nakon nekon nekoliko trenutka. Nakon što je blizu nas prema centru protutnjao oklop, počela je iz poligona izlaziti grupa teritorijalaca i naoružanih civila podijeljenih u dvije kolone sa svake strane ceste. Možda ih je bilo oko stotinjak (nisam siguran je li to baš točna brojka, ali svakako vjerujem da je približna).

Nakon što su izašli kroz kapiju, razvili su se u streljački stroj i brzo dotrčali do prvih kuća koje su bile na ‘ničijoj zemlji’, pucajući nasumice po kućama i vrtovima. Nas petorica dogovorili smo se da prvo ispalimo tromblone kako bi izazvali pomutnju među njima. Osim toga, računali smo da bi trombloni po njima djelovali efikasnije od rafalne paljbe jer su četnici bili u zaštiti od ograda i zidova kuća.

Čubi i ja ispalili smo prva dva tromblona dok su nas ostala trojica štitila pojedinačnom rafalnom paljbom. Nakon nekoliko trenutaka čuli smo dvije snažne eksplozije, vrisku i strku među četnicima te međusobno dozivanje. Očito je da smo ih dobro potprašili. Uspjeli smo nekako vidjeti kako su se iz poligona sjurila dva njihova sanitetska vozila te da je opet otvorena minobacačka paljba – ovaj put po nama i našim drugim položajima. Brzo smo se sklonili u podrum ostavivši Cvikija da promatra što se događa kod četnika i JNA.

Nakon nekoliko minuta granatiranje je prestalo. Opet smo brzo izašli iz podruma i uskočili u rov u voćnjaku te se skrili iza drvenoga plota očekujući novi pješadijski napad. No, očito su se četnici i teritorijalci zbog većih gubitaka u svojim redovima, ali vjerojatno i uslijed žestokog odgovora s ovoga, kao i sa drugih naših položaja, brzo povukli na poligon. Za to vrijeme mi smo preko ‘role’ osluškivali kako se vode žestoke borbe u samom centru grada gdje su prodrli tenkovi i transporteri. Čuli smo da mrtvih i ranjenih ima na obje strane te kako su jedan tenk i transporter uništeni, dok su se ostali počeli povlačiti natrag prema poligonu Vasilj Gačeša. Trebalo je dobro pripaziti jer smo znali da će u povratku sigurno opet granatirati sve oko sebe te biti na oprezu jer bi opet mogli poslati ljudstvo iz poligona da nas napadnu kao podrška izvlačenju svojega oklopa u smjeru kasarne. Ipak, očito je da to nisu napravili zbog našeg prvog vatrenog dočeka i gubitaka u vlastitim redovima, pa su tenkovi i transporteri brzo protutnjali nedaleko nas, ispaljujući pokoju granatu i mitraljirajući po okolnim kućama.

Tako je završio taj prvi žestoki napad agresora na Petrinju, prvi njegov poraz i prisiljavanje na povlačenje na ‘svoj’ teritorij. Sretni i zadovoljni, sa velikim olakšanjem što smo svi ostali zdravi i čitavi, s bukom u ušima dočekali smo noć i nove napade Srboagresora…

Mali

Foto: www.militaryphotos.net

Teško je izgubiti prijatelja, ali kad izgubiš sedmoricu u istom danu… Nikada nećeš zaboraviti…  Kao što je već napisano, preuzeli smo položaje od domaćih brigada (lijevi susjed 106 – desni 104). Uz povremeno artiljerijsko – pješačke napade, ginulo se, bivalo ranjenih… A stojimo u mjestu. Nama, koji nemamo gdje, nemamo svojih kuća, nije odgovaralo takvo stanje. Uvijek smo pokušavali napraviti što više udaraca neprijatelju u nadi da ćemo se približiti što više svojim kućama.

31.  12. 1992. plan je bio ispraviti liniju, uzeti što više i udariti što bolnije. Interventna jedinica je trebala probiti crtu, uništiti neprijatelja i pripremiti teren za uvođenje drugog ešalona za preuzimanje dostignutih položaja. Rano ujutro bili smo na početnim položajima, 15-ak ljudi je bilo na 20-ak metara ispred bunkera i rovova neprijatelja. Tamo je teren specifičan, bili smo u vodi do grla, a zadnji dan u godini…

Ušli smo puzeći u njihove rovove, likvidirali 2-3 njihova (šokci s prigušivačima) i otpočela je vatrena priprema. Nebo i zemlja su gorjeli, iskreno govorim, do tada nisam osjetio toliko vatre sa naše strane, valjda je to sav bijes i nemoć koju smo imali tada odjednom istresena…

Digli smo ih… uništavali…

Udarali su i oni… Gori… Koordinirao sam našom artiljerijom… Dječaci tuku kao da rukom spuštaju, kao da su ovdje… Napredujemo, polako… Ali ide… Stižemo pred kraj sela… Ispred je nekakav kanal, a iza njega Batkuša. Na lijevom krilu pogibaju i prvi naši… Govori se šifrirano, ali znamo šta je… Ne znamo tko… Ginu i oni… Pratimo ih na vezi… Traže pojačanje, pucaju…

Borbe se vode na desetak metara, jedan naš pada ranjen… Drugi mu priskače da mu pomogne… Mina pada pored njih i obojica ginu. Teško je… Tvrdo…  Dobili su pomoć… Mi nemamo više nikoga… Izvlačimo se nazad 200 metara i tu se utvrđujemo. Oni pokušavaju protuudar, ali ne uspjevaju… Crta je ispravljena na pola sela. Da li je to vrijedilo, pišljivo selo u koje nikad prije nismo zakoračili, niti sam poslije rata tamo prošao.

Teško je u tim trenucima razmišljati o poginulima, svakog od tih dječaka osobno poznaješ i sa svima si jako vezan… I… Na tom pravcu su mi bila dva brata i bratić (sin od strica), znaš da je puno mrtvih… A ne znaš tko je…

Sedmorica… su natopila svojom krvlju prokletu vukojebinu.

Zadali smo im velike gubitke tada, a još veće par mjeseci kasnije, kad su oni pokušali da vrate što smo im uzeli. Tada smo ih sasjekli, uvukli u zasjedu i doslovce sasjekli sa njihovim tenkom koji smo im uzeli u Vučilovcu.

Master

Ništa strašno kazali bi neki, ali za nas to je bilo sve potpuno novi rat, do sada smo se uvijek branili i uz teške muke, od srpske mašinerije i podivljalih „vikend“ četnika, čuvali ono što je naše, a sada trebamo uzeti i njihovo selo. Ali dobro, što je tu je, ako akcije uspije crta će se skratiti za skoro 2 km i bit će je puno lakše braniti, a nerijetko se događalo da na tom dijelu crte naši, pucajući po četnicima, prebace pa raspale po svojima. U svakom slučaju, dobar i koristan posao, samo ga treba obaviti. Znao sam da neće biti lako jer nekoliko puta smo išli na izvađanja, pa i djelovanja ne te četničke bunkere i uvijek smo se samo jednog bojali, a to je njihove „Prage“ koja se šetala tim dijelom i uvijek je bila blizu i brza u djelovanju.

Po rasporedu ja sam dopao u drugi val napada, tj. mi ćemo ići iza prvog koji probije četničke crte obrane, formirati našu obranu i tijekom noći i sutrašnjeg dana zadržati zauzeto područje. Htio sam ići u prvom valu, ali nikada nisam proturječio zapovjedniku Biziju, pa sam znao da nije vrijeme da počnem sada, a i obrana zauzetog je odgovoran posao, a nekada zna biti i teži nego samo zauzimanje. Uglavnom ostao sam u bazi s ostalim dečkima i pun nestrpljenja očekivao vijesti o rezultatima akcije. Taj dan proveden u iščekivanju bio mi je jedan od najtežih dana u cijelom ratu. Cijela baza, iako nas je dosta bilo u njoj i oko nje, bila je obavijena tišinom i svaki razgovor se svodio na minimum, tek onoliko koliko se moralo. Svi su bili napeti kao strune i samo čekali nekakvu vijest koja bi nas ili obradovala ili razočarala, više nije bilo bitno samo da stigne. Veza u bazi je bila preko poljskog telefona i svaki put kada bi zazvonio onim svojim ružnim zvukom svi smo se prezali kao iz nekog polusna i instinktivno se okupljali oko njega i veziste, a kada bi shvatili da vijest nema veze s akcijom nekako jadno i pognutih glava se od njega razilazili i vraćali svaki u svoj kut kao bokseri nakon teško odrađene runde, ponovno se zavlačeći u svoje misli i svoje kombinacije. U trenutcima čekanja kroz glavu ti prolaze svakakve misli, ali nikako se nisam mogao odvojiti od akcije. Tih pitanja, gdje su , dokle su došli, da li ih je poklopila praga, kako su prošli kroz minska polja. Na pamet mi je pao i moj otac koji je cijeli dan vjerojatno imao pune ruke posla. Naime, on je cijelo vrijeme rata bio na minobacačima 82 mm i to baš na potezu sela Oštra Luka i danas je bio njihov dan. Znam da će cijeli dan pucati k’o ludi, a poznavajući njegovu ekipu, za njih će taj dan vjerojatno u kalendarima ostati upisan kao praznik. Malo sam se i nasmijao na te misli, ali onako stidljivo, sam za sebe jer su svi drugi bili u svojim filmovima i isto kao i sam, vrtili ih za sebe.

U mislima me prekida zvuk „krrrrr“ „krrrrr“, opet zvoni onaj naš „Gajgerov brojač“. Nove vijesti, i opet svi oko njega. Ne čujemo što se govori iz slušalice, ali vezista samo protiska kroz zube „Mamu im“ i još samo nekoliko puta reče „Dobro“ i poklopi. Tih nekoliko sekundi dok nije izrekao vijesti koje je čuo su trajale vječnost, tako da mi je došlo da ga uhvatim za vrat i silom iz njega izvučem vijesti. Na sreću, progovorio je. Javljaju nam da je jedan naš poginuo, ali da se napreduje dobro i da budemo u punoj pripravnosti, uskoro i mi dolazimo na red. Koja pripravnost, pripravni smo da pripravniji ne možemo biti, čini mi se da ću izgorjeti u pripravnosti. Nema mi druge, natrag u svoj kut i u svoje misli. Čekanje… Neka mi je cigla u trbuhu, niti mi se jede, niti mi se pije, ali kada mi je cigara dosadila znao sam da sam na rubu živaca… Ali opet čekanje.

Kada je već dan dobro zagrizao u popodnevne sate opet je zazvonio telefon, a ja potrčim prema njemu. Prije nego sam došao do veziste isti je već poklopio i kratko rekao „Pokret, naši su u Brvniku“. Gospode Bože, tog olakšanja, kao da sam dobio krila, ali sada više nisam znao ni gdje mi je oružje niti kako i s kojim vozilom ću ići. Krenuo sam pješice i bez puške, al’ na svu sreću, pribrao sam se u sekundi čim sam došao do kapije. Na brzinu sam se pribrao i kako je već sve spremno cijeli dan pokupio sam oružje i opremu i ukrcao se na mali kamion koji nas je trebao prevesti do Oštre Luke. Vrlo brzo smo stigli u O. Luku, i do mjesta odakle smo nastavili pješice, nekih pola sata hoda i evo nas u Brvniku.

Brvnik je tipično srpsko posavsko selo u kojem su kuće razbacane bez ikakvog reda i gdje susjed susjeda ne može dovikati. Odmah po ulasku počeli smo formirati obranu i postavljati crtu bojišnice. Iskreno, nije bilo lako jer nismo imali pojma gdje su četnici i koliko smo ih uspjeli odgurati, ali ja sam s još nekoliko momaka ostao na glavnoj cesti kroz selo na nekakvom križanju pored samog groblja. Ukopali smo se koliko smo mogli te pokušali pronaći što bolje zaklone za nadolazeću noć. Dvorište u kojem sam se zatekao bilo je ogromno i u njemu je bilo oko desetak kojekakvih manjih i većih građevina, sagrađenih od raznih materijala od drveta do betona , pa čak i upletenog pruća. Nakon smještanja po svom starom običaju odmah sam se uputio u obilazak naših ostalih položaja, tek tako da znam gdje su i tko je na njima. Tijekom obilaska na svašta se moglo naići, razbacano oružje, mrtvi četnici, zapaljena vozila, uništene kuće. Jednom riječju rečeno – „RAT“ u punom smislu te riječi i u punoj snazi dojma slike i zvukova. I pored takve slike nekako je bilo mirno nije bilo granatiranja niti pucnjave, a to je značilo samo jedno, četnici se još povlače i još nisu potpuno utvrdili položaje. Kada sam došao do jednog našeg položaja jedan vojnik mi je rekao da mu je nešto sumnjivo, kao da u jednoj kući ima netko da se krije. Pokazao mi je jednu manju zgradu sazidanu od betonske kocke, nešto izdvojenu i udaljenu od ceste, smještenu u nekakvom malom šumarku. Pomislio sam možda je neki „čejen“ zaostao u povlačenju pa se sakrio, a zgradica je bila idealno mjesto za to. Možda je čekao mrak pa da se pokuša izvući prema svojima. Sa mnom nije bilo nikoga od mojih pa nisam niti druge pitao da idu sa mnom , samo sam poveo dvojicu da iz zaklona motre na prozore i vrata, a ja ću prići zgradi. Tako je i bilo, polako, mic po mic, došao sam do kućice i podvukao se pod prozor. Na prozoru stakla su za divno čudo još bila čitava. Spremio sam se za provjeru kuće, a to sam učinio kao i uvijek do tada, uzeo sam ručnu bombu, kundakom razbio prozor i istu šiknuo unutra. Eksplozija u vrcanje stakla. Jedna soba je provjerena, idemo na drugu, pa sve ponovno. Kada sam obavio provjeru mogao sam ući unutra. U unutrašnjosti kuće nisam našao nikoga niti živa niti mrtva, ali u svakom slučaju onim momcima na položaju sam olakšao život jer su sada bili sigurni da nema nikoga. Možda su samo malo podlegli pritisku, a u strahu su velike oči. Nije bitno, padao je mrak i ja sam se vratio na svoj položaj. Tamo sam zatekao Bizija koji me je pitao što se dogodilo i da je čuo eksplozije. Na brzinu sam mu ispričao što se desilo i što sam ja učinio, a on je samo rekao „Dobro, noćas pucajte koliko možete, samo nemoj da ujutro nađem nekoga zaklanog. Prvi put smo u njihovom selu, zato dečki, mrtva straža.“ Okrenuo se i otišao, on je bio u prvom valu i bio je dosta iscrpljen, trebao je odmor za sutrašnji dan, a i imao je povjerenje u nas koji smo ostali.

Noć je pala brzo, neprimjetno, kao da je netko bacio crni plašt preko nas i sve je utihnulo. Napetost se mogla rezati nožem, ali nikakvoga zvuka, muk. U toj tišini i neizvjesnosti opet sam se vratio razmišljanju i svakakvim idejama, ali u glavi mi je bila samo jedna pomisao, a to je-  zar je moguće da četnici nemaju namjeru tijekom noći pokušati vratiti izgubljeno. Vrlo brzo sam na to pitanje dobio odgovor izravno od četnika. Odjednom, bez upozorenja, počela je pucnjava iz svih smjerova, počelo je i granatiranje. U prvi mah sam se dobro zaklonio između nekakvih zgrada i samo promatrao i osluškivao. Kakogod bilo, samo sam čuo teške strojnice i manje minobacače, nisam čuo tenkove, nisam čuo kamione, ništa drugo. Sve je bilo jasno, ne daju nam spavati. Nije to ozbiljan napad, neće oni na nas. S takvim razmišljanjem prihvatio sam njihovu igru i uzvratio vatru. Velim, ako pipaju teren bar neka znaju da ih čekamo. Uzeo sam svoj PM 72 i stiskao rafal. Pucao sam tako i mijenjao okvire kada mi je kroz glavu prošla misao da i ja imam minobacač. Minobacač 60 mm, moje omiljeno oružje koje sam zavolio na vatrenom krštenju u Grebnicama, ali o tome drugom prilikom. Dohvatio sam ga, nekako ustabilio i otpočeo slanje bombica. Kao i obično, pripomogao mi je moj prijatelj Pepo, pa smo malo i zapjevali. Malo lijevo od nas za „garonjom“ bili su Bula i Tayson i oni su pucali kao izvan sebe, ali su se i glasno smijali i podvikivali četnike. Nakon pola sata rokanja opet tišina i pauza. Prilika da se u dobrom zaklonu ispuši po jedna.

Noć smo proveli otprilike tako, red pucanja, red pauze, a najveći problem nam je stvarao jedan PAM koji nas je dobro tukao iz nekog šumarka. Kada on pripuca moramo puzati. Koristio je jednim dijelom i svjetleću municiju pa smo otprilike znali njegovu lokaciju, ali nišanjenje minobacačem noću bez računara i koordinata nije laka stvar tako da sam ga ja uglavnom gađao napamet i bez nekog većeg efekta, ali sam itekako dao do znanja da smo tu i da ih čekamo.

Jutro je svitalo lagano, u tišini i rosi koja nas je prekrivala i dobro nas namočila. Bit će lijep dan, još samo da bude i miran i sve pet. Naravno, od toga nije bilo ništa jer s jutrom je ovaj put stigla i naša “praga”. Na njoj je bila dobro poznata posada, svi ludi k’o polarna noć, a još i željni rokanja. Do mene dolazi njihov šef posade Pejo Pejić zvani „Pejo Praga“, stariji tip, aktivna vojna osoba iz JNA, zna sto vraga. Obratio mi se onako strogo vojnički vireći ispod šljema „Mali, ima li kakvog posla za nas“. A ja ne znam što da kažem jer, ako mu kažem za šumarak i PAM u njemu, počet će pucati, a meni je trebalo odmora, nekako sam bio pospan. Pejo je ponovio pitanje, pa sam mu i rekao da nas je iz tog šumarka udarao PAM i da ga nismo uspjeli točnije locirati. Velim, jebiga, došli smo ratovati, spavat ću drugi dan. E da vidite tog veselja. Rukom je popravio šljem na glavi i opet onako vojnički „Posado, puni“, a meni se okrenuo i samo mirno rekao „Bjež’“. U prvi mah ga nisam shvatio, ali kada su počeli pucati sve mi je bilo jasno. Vrele čahure od ispaljenih projektila letjele su kao roj pobješnjelih džinovskih kukaca, a ne znam zašto sam imao dojam da svaka gađa mene. Brže bolje sam se odmaknuo na pristojnu udaljenost i odatle u miru gledao što se događa. Dečki su dobro stiskali , a Pejo je samo stajao, smijao se i nešto galamio, ali od silne buke nisam razumio ni riječ. Ponašao se nekako luđački, kao da vodi svoj privatni rat. Nakon četvrte serije Pejo je povikao da prekinu, ali ludi kako jesu, nije im padalo na pamet. Udarili su još dvije serije po dva okvira. A kad su završili, sišli su s prage i jedan od njih kojeg zovu „Zima“, mrtav hladan, s cigarom u ustima stade pred Peju i reče „Šefe, nemamo više zobi“. Pejo, sav izvan sebe, kipi, kosa mu diže šljem na glavi galami, a oni se samo smiju. I tako, ode praga na punjenje, a ja sam samo pogledao u pravcu kuda su pucali. Više nije bilo šumarka, a što se tiče PAM-a, više se nije javljao.

Do podne više nije bilo nikakvih događanja, kao da smo se i mi i četnici dobro ispucali tijekom noći, ali oko podne kod nas na položaj stigao je Zapovjednik I bojne 106. brigade Krešimir Lekić. On je inače iz Osijeka, ali je početkom rata došao kod nas i tu i ostao do kraja. Čim je došao pitao je što se događalo tijekom noći i kada smo mu ispričali i on je zaključio da se čejeni još nisu utvrdili i da bi se crta još mogla pomaknuti naprijed. Samo je rekao: „Idemo naprijed“, okrenuo se i prekoračio liniju obrane te se cestom uputio prema centru sela. Nismo se dogovarali tko će ići nego smo jednostavno nas još petorica krenula za njim. Nakon nekih pedesetak metara sišli smo s ceste u kanale koji prolaze pored ceste te kroz njih nastavili lagano kretanje prema centru. Uz put smo prošli pored nekoliko kuća, ali su iste bile srušene pa smo pretpostavili da su bile prazne. Išli smo tako dobrih 400 metara i nismo naišli ni na kakav otpor. Nigdje žive duše, ni četnika ni bunkera ničega. Dok smo tako išli došli smo do jednog manjeg križanja gdje se cesta odvajala prema nekakvoj šumi. Tu sam ostao zato što nismo znali ima li četnika pa da nas ne odsjeku. Razapeo sam nogare i polegao po cesti. Moji su krenuli dalje, ali nisu daleko stigli, možda još nekih pedesetak metara kada sam začuo eksploziju, a odmah iza nje drugu, pa treću. Nisu bile jake onako kao ručne bombe, ali su očigledno bili kamenčići koji su pokrenuli lavinu. Tada je počeo pravi dernek, pucanje iz sveg mogućeg naoružanja i u svim smjerovima. Oko mene fršti na sve strane, glavu i guzicu mi prikiva za zemlju. Poželio sam samo jednu malu rupu, ali nije je bilo. Bio sam na cesti i tu sam morao ostati. Sve to nije dugo trajalo, začuo sam svoje kako galame i trkom se vraćaju natrag. Jedan po jedan pretrčavaju preko mene i ceste na kojoj sam ja ležao i uskaču dalje u naredni kanal. Kada su svi prešli došao je red i na mene. Od silne kiše metaka nisam se mogao ustati nego sam se morao otkotrljati do kanala, a kada sam u njega uskočio nastavio sam trčati dalje za ostalima. Nisam dobio dojam da netko ide za nama, ali su nas dobro ispraćali kišom metaka i pokojom manjom granatom. Sreća, nisu imali dobre koordinate, tako da su granate  uglavnom bile neprecizne. U svakom slučaju, svi smo živi i zdravi stigli natrag do naših položaja gdje sam doznao da su oni, kada su se udaljili od mene naišli na četnički položaj pa su ga probali uništiti ručnim bombama, ali je čejena bilo više nego su mislili, pa su ih dobro potprašili.

Tog popodneva na položaje nam je došla smjena i to 102. brigada HVO-a iz Odžaka, koja je i ostala na tom dijelu linije do kraja rata. Branili su je časno i pošteno, a svaki četnički pokušaj da se probije nailazio je na tvrdu obranu.

Ovu priču sam ispričao zbog toga da što mi je ostalo u sjećanju i srcu drago kada smo prvi put udarili četnike po nosu i to na njihovom teritoriju.

Strš

Mojoj matičnoj jedinici u HV, priključilo se oko tridesetak dječaka iz mog i susjednih sela, te smo zajedno nastavili boriti se jer nismo htjeli prihvatiti stanje koje je tada bilo na terenu… Izgubili smo prijatelje, kuće, zdravlje … Ostao nam je još samo život … Njega smo stavili na raspolaganje sudbini … Više nismo imali šta dati… Događaj koji ću opisati, desio se polovicom mjeseca srpnja 1992., mjesec dana nakon pada Odžaka..

Odradili smo teren na BB bojištu te smo dobili par dana odmora. Na odmor smo išli u Sl. Brod (s obzirom da nismo imali svojih kuća)… Ja sam u to vrijeme živio u Osječkoj ulici u SB-u, a ostali dječaci u okolici SB-a… Tih (slobodnih) dana dolaze nam iz Švicarske dva prijatelja (Andrija i Mačak, imali su C vize tamo), te smo stalno bili u kontaktu i družili se. Jednom u toku takvih druženja, raspravljali smo o proteklim događajima (po tko zna koji put), te odlučili da se prebacimo na područje općine Odžak, te izvršimo nasilno izviđanje na tom području… Nisam bio za takvu avanturu iz razloga što službeno nikakve intervencije nisu bile planirane na tom području, smatrao sam da je to bespotrebno, a rizik je bio ogroman i bez izgleda za bilo kakav uspjeh… Pokušavao sam na sve načine da ih odgovorim od toga, ali oni su odlučili i nije bilo nikakve šanse odgovoriti ih od toga…

Dogovoreno je da se kreće sutra kasno navečer i ljudi koji će ići, ja i Vihor (braća), Andrija i Usan (braća), Nediljko i Marko (braća), Lipa i Mačak… Dogovoreno je da ja ostajem na HR strani (bio sam na štakama i nisam se mogao brzo kretati) te ću održavati vezu sa njima i eventualno ih navoditi na pravac kretanja prilikom izvlačenja ako bude nekakvih problema, a njih sedmorica će preko Save. Interni dogovor je bio da ako krene po zlu… vraća se na polazno mjesto, a mrtvi se ne izvlače. Sutradan popodne, okupljanje kod mene, pripremamo oružje i opremu za boravak na neprijateljskom teritoriju, te prvim sumrakom krećemo u Slavonski Svilaj…

Dolazimo do prve kuće (ranije dogovoreno s vlasnikom kuće da ćemo doći) u selu i vozilom (kombi) prolazimo kroz dvorište i dolazimo do savskog nasipa. Tu čekamo noć. Čamac je bio ranije pripremljen i lagano smo opremu ubacivali u njega… Vidim na licima da su ljudi nestrpljivi… Ne priča se puno. Noć je pala, pozdravljam se sa njima i ekipa kreće…

Ispratio sam ih do vode… Sjedaju u čamac i kreću… Pratim ih pogledom i drhtim…  valjda od uzbuđenja… Volio bih da sam s njima, a svjestan sam da bih im smetao… Čamac pristaje na bosansku stranu rijeke i oni izlaze… Vidim obrise još minut-dva i oni nestaju u noći… Zadržavam se na obali još pola sata-do sat vremena (meni se čini vječnost)… buljim u noć… osluškujem… Ne čuje se ništa…

Sjedam u kombi, radio veza je uključena, skeniram frekvencije, ali nema nikakvih sumnjivih razgovora ili dešavanja na radio vezi… Povremeno izađem, prošetam do rijeke, osluškujem… Tišina…  Začuje se pljusak ribe u rijeci, povremeni krik neke ptice, ali ništa što bi me upućivalo na nekakva djelovanja… Zabrinut sam, bojim se… za njih…

Oko pola tri ujutro, signal na radiju… Grabim mikrofon… Odgovaram… Govorimo prema utvrđenim šiframa… Vraćaju se… izvlače… Pitam jesu li u paketu? Kažu da nisu… Traže da ih navedem na pravac… Uplašen sam. Uzimam signalni pištolj (bivše JNA) i ispaljujem raketu u zrak. Javljaju da ju vide i da su na dobrom smjeru.
Na Savi sam, tresem se, što od hladnoće što od straha… Čujem vesla… Dolaze… Brojim ih… Petorica… Dvojica nedostaju…

Pristaju uz obalu i izlaze iz čamca, nedostaje Mačak i Usan… Pitam šta se dogodilo, odgovaraju da su naišli na bunker u selu i da je došlo do kontakta, ubili su trojicu na bunkeru, ali je Mačak poginuo… Usan je nestao, nije mrtav, ali ga nema… Teško im je, i meni je… Pratimo pogledom vodu jer ako je Usan živ… preplivati će, odličan je plivač… Nema ga…

Jutro je, nema nikakvih znakova na Savi… U daljini, na bosanskoj strani, čujemo buku oklopnog vozila, ali nema pucnjave niti znakova da se nešto posebno događa. Sjedamo u kombi i odlazimo uz Savu da obavijestimo naše jedinice uz Savu, da ne pucaju ako neko bude plivao sa bosanske strane… Odlazimo za SB, teško nam je, pogotovo Andriji, brat mu je.

Uglavnom, da skratim, sutradan me obavještavaju (HV) iz Oprisavaca, da je jedan preplivao na njihovom rajonu… Sjedamo u kombi i pravac Oprisavci. Usan je… Grlimo ga… ispitujemo. Kaže, kad je počela pucnjava, Mačak je išao prvi u koloni, on je bio drugi (obojica su iz Donjeg Svilaja i poznavali su teren), Mačak je pogođen rafalom u grudni koš, a njemu je metak pogodio pušku i izbio ju iz ruku, te se on odmah povukao nazad među kuće. S obzirom da je ostao bez oružja povukao se među kuće i nastavio se kriti i probijati prema centru sela. Kaže da je nailazio na njihove bunkere i patrole, ali da se krio i čekao noć te je noću nastavio kroz njive prema Savi. Na Savu se probio u toku noći, ali nije noću smio plivati da ga naši nebi upucali. Mačak je mrtav razmijenjen nakon dvadesetak dana. Poginuo je pedesetak metara od svoje kuće.

Pokušao sam što vjernije opisati ovaj događaj, ne sjećam se točnog datuma, ali sam želio da ostane zapisan zbog Mačka i ostalih ljudi koji nisu žalili svoje živote krećući u neizvjesnost na teritorij koji je bio pun neprijateljskih vojnika.
Bio je to prvi prelazak neke skupine na teritorij općine Odžak, mjesec dana poslije pada istog.

Master

Unatoč granatiranju, odemo do njega i pokupimo oružje, municiju i nađemo motorolu koja nam je kasnije spasila glave! Nedugo potom, jedan od četiri rođena brata koji su bili sa mnom, biva s tavana gdje smo imali mitraljesko gnijezdo, kroz ciglu, pogođen pancirnim zrnom  koje mu trga arteriju među nogama. Pokušavamo zaustaviti krvarenje, ali to je nemoguće. Jedina nada bila je prebaciti ga do zapovjedništva koje se nalazi u Medarima! Mene šalju po pomoć u štab i onako trčeći i provlačeći se između kuća spazim mog pokojnog frenda kako vozi kao manijak prvog ranjenog kojeg sam gore opisao i u jednom trenu, prije dolaska do mene, iz jednog dvorišta istrči krava i udari glavom u šajbu. Frend, kako je zastao, spazi mene i stane da me poveze. Dolazimo do štaba i iznosimo prijatelja, koji je nažalost umro na putu do bolnice! Pomoć koju sam tražio bilo je nemoguće dobiti jer čede naviru sa više strana. Dobivam samo pun automobil municije, bombi, tromblona itd. Jedan od prijatelja koji je bio u štabu nudi se da nam to doveze usprkos pucanju i granatiranju, u čemu i uspijeva.

Vratim se nazad do mojih i tu drugi od četvorice braće biva ranjen u ruku. Jedina sreća je što je bio ljevak i tako, pucajući kroz prozor, dobio je pogodak u ruku umjesto u glavu. I njega odvoze do saniteta. On je bio zadnji koji je uspio normalno otići do bolnice…

Dan polako prolazi, ali mi smo uporni i ne povlačimo se nego još razmatramo kako krenuti u kontranapad. Čede naviru, ali nema veze, neće nas proći. U jednom trenu uspijem se prebaciti do grudobrana koji se nalazio u blizini naše kuće, a koji smo postavili za čuvanje ceste, gdje priskačem u pomoć frendu, koji je kasnije poginuo, dok praši po čedama. Tako, dok smo ih prašili, slušamo ih preko motorole koju smo uzeli mrtvom čedi. Poželim se javiti da im hebem mamu četničku, ali me frend upozori kako će onda znati da ih slušamo i ja odustanem od te nakane.

Kasno je popodne i napad ne jenjava nego imam osjećaj da se pojačava. I u tom trenutku na motoroli se začu zapovijed “Savo, ne tuci Medare artiljerijom više jer mi smo u Medarima i tko krene za Gradišku naš je”. Poslušavši to, shvatili smo da smo ostali u okruženju oblika potkove i jedino nam je preostalo da se povučemo dok ne zatvore obruč! Krenuli smo polako u povlačenje štiteći jedni druge između kuća, gdje prilikom štićenja moje grupe, treći brat koji je iza jednog bunara prašio čede biva ranjen, ali  granata je srećom pogodila ispred bunara, tako da ga je detonacija razbila, ali ne i ubila!

Pod sve jačom artiljerijskom vatrom uspijevamo ipak doći do glavne ceste koja se tu križa prema selu Dragalić, u koje su ušle čede, i ravno prema Gradiški, koju su nam presjekli. Znači, jedina nada je preko tog raskrižja doći do zadnje strane ceste, odnosno iza kuća koje će bar malo pružiti zaklon. Međutim, prije toga pokušaja, jedan dečko, koji je nažalost poginuo, u auto ubacuje trećeg ranjenog brata od njih četvorice koji su bili sa mnom i pokušava proletiti cestom, ali uspjeva prijeći nekih 150 metara, gdje ih na glavnoj odsječenoj cesti presjeca rafal iz mitraljeza. Auto još par metara vozi i onda se prevrće u kanal… Možete zamisliti prizor gdje gledate, a ne možete prići i odvući tijela jer bi to bilo ravno samoubojstvu!

Dakle, krećemo se probijati puzeći iza kuća prema Pikovim kanalima, jer su oni dovoljno dubok zaklon i njima se možemo probiti do Mašića, ali to je isto problem jer nas sa kuća na koje su postavili mitraljeska gnijezda vide kao na dlanu. Puzim, a meci se zabijaju u zemlju oko mene, kao da me napada roj osa…  Ali ne odustajem. Spazim moje dečke kako su zastali iza jedne štale gdje ih ne može pogoditi i zadnjim atomima snage uspijevam doći do njih i uzeti bar malo zraka. Prikupio sam malo  snage kad prijatelj, koji je bio zapovjednik druge grupe i koji je kasnije poginuo u jednoj akciji, kaže da će baciti bombu prema mjestu odakle dolazi zvuk mitraljeza i da u tom trenutku krenemo trčati prema kanalu koji je udaljen nekih 150 metara od nas. Tako je i bilo. Uspjevamo pod kišom metaka doći do tog kanala i povući se do položaja u selu Mašići!

Ja i četvrti brat, koji je zapovijedao mojom grupom, te još nekolicina nas, onako umorni od cjelodnevnog puškaranja, dolazimo u štab gdje nas čekaju, znajući što smo prošli. Izvještavaju da je prvi brat preminuo do bolnice, da je drugi brat zbrinut u bolnici, a treći, koji je bio u autu koji su izrešetali nalazi se na operaciji! “Kako!?” – upitasmo – “Kad smo na svoje oči vidjeli kako auto buše i kako se prevrće u kanal?!”. Međutim, dvojica ljudi koji su naišli sa treće strane povlačenja, vidjevši da mogu doći do auta, došli su i izvukli ga živog te odvezli do saniteta koji ga je prebacio u bolnicu i tako mu spasili život. I dan danas ga znam zezati kako ima više sreće nego pameti jer ga je u samo sat vremena razdrmala granata, izrešetan je auto u kojemu se nalazio gdje je dobio metak u koljeno i gdje se auto prevrtao, a on ispada živ!!

Još bih pisao, ali mi je malo teže, jer ako budete čitali ovo, vidjet ćete da je dosta od spomenutih mojih prijatelja mrtvo…

Pika

Prolazimo kroz Odžak, po gradu padaju mine, na ulici nigdje žive duše. Mjesta desno od Odžaka (selo Pećnik i selo Jakeš) su izložena jakim topničkim napadima. S obzirom da su ta sela  na brdu, vidimo kako padaju mine i prašinu od pogođenih kuća. Dvije kuće gore u daljini… Vozimo dosta brzo (koliko nam to uvjeti dozvoljavaju) i dolazimo na Jakešnicu (križanje
ceste Doboj – Modriča – Odžak) te skrećemo lijevo prema Modriči. Čak i u vozilu čujemo detonacije granata negdje u predjelu Modriče. Dječaci u vozilu šute, vidim po njima da im nije svejedno…

Prelazimo most preko rijeke Bosne i na ulazu u Modriču zaustavlja nas naša vojna policija te nas upućuje da se javimo u njihovu bazu u podrume silosa u Modriči. Navodno bi s tog mjesta trebali  napraviti protuudar na srpske položaje. Došavši pred silose, ostavljamo vozila i jedan vojnik nas vodi u podrum gdje je već bilo sigurno 150-200 ljudi u uniformama i pod oružjem. Bili smo tu sigurno oko sat vremena, ali niko nam ništa ne govori niti upućuje šta i gdje treba raditi. Pucnjava i detonacije su sve bliže, ljudi su uplašeni i uzvrtili se, neki bi i bježali …

Odjednom, počeše mine i granate padati po krugu i pogađati gornje dijelove silosa. Vihor (vojnik iz moje jedinice) proviri kroz prozor van i ima šta vidjeti. Srpski tenk je došao do pruge i odatle  tuče po silosima. Udaljenost možda oko 100-150 metara.

Ne možemo izaći van na vrata jer bi bili direktno izloženi vatri, pa razbijamo prozore i izvlačimo se van. Vihor odmah kreće sa RPG-OM i uz njega trče Folko i Garac, prijatelji iz jedinice (jedan od njih je poginuo u kolovozu 1992., a drugi 1993. u opisanoj akciji Angela – Svilaj), nose mu mine i po zolju na leđima svaki. Ja sam sa ostalim dečkima krenuo sa lijeve strane silosa prema autobusnom kolodvoru da bih zašao bočno i iza leđa napadačima. Vihor podiže RPG i pogađa tenk kod pruge (T-55) i on se ugasi… Posada iskače van i pokušavaju pobjeći baš na našu stranu. Skidamo ih … Oko nas gori… Prašina… Cigle… Detonacije, itd… Nailazi drugi tenk i zakača ovog pogođenog i vuče ga pedesetak metara u rikverc… Vihor i ova dvojica što ga prate trče uz kuće i pogađaju i drugi tenk i pale ga …

Treći tenk puca sa udaljenosti oko 200-300 metara i ruši kuću po kuću prema nama. Provlačimo se kroz dvorišta i dolazimo na oko 150 metara do tog tenka. Vihor ponovo puca i pogađa i taj tenk, ali u istom momentu puca i tenk i ruši zid kuće na Vihora i zatrpava ga. Na pravcu na kojem sam bio sa ostalim dečkima nailazi dosta brzo pinzgauer i mi pucamo i on se zaustavlja. Iz kabine iskaču dvojica i pogađamo ih… Srpske snage se povlače prema brdu Majna…

Tenkovi ostaju na ničijoj zemlji, mi dolazimo do pinzgauera i imamo šta i vidjeti, pun oružja je, dvije ose, brdo zolja, PKT M84, streljačkog naoružanja, municije… Daleko više svega nego je moja jedinica imala… Na vozilu su prednje gume bile pogođene pa smo rezervnu stavili i potjerali tako – na praznoj desnoj gumi… Ponovo se vraćamo prema silosima i dolazimo do svojih vozila. Vihor je tu, leži na nosilima i smješka se.

Nije ranjen, samo je dobro razbijen, ugruvan i prašnjav. Prebrojavamo se i vidimo da nam nedostaje jedan čovjek.
S obzirom da smo svi iz istog sela, poznajemo se dobro, odrasli smo zajedno, ponovo se raspoređujemo i tražimo ga. Dozivamo po imenu, ali nema ga ni živog ni mrtvog. Gledamo se i strepimo da su ga uhvatili živog… Nije nam svejedno jer treba se vratiti i reći obitelji… Domaće jedinice iz Modriče i okolnih sela nastavile su goniti neprijatelja, a nama je rečeno da se možemo vratiti.

Sjedamo u svoja vozila, a dvojica dječaka u pinzgauer i krećemo za Odžak pa dalje kući. Kad smo nailazili na most gađaju nas artiljerijom jer se oni nalaze na brdu iznad Modriče (Majna) i imaju vizuelnu kontrolu mosta. Dajemo gas i pravac Odžak…

Prolazimo bez zastajanja kroz Odžak i skrećemo prema svom selu… Prolazeći kroz sela prije našeg ljudi nam mašu i pozdravljaju (već se čulo šta smo napravili). Dolazimo u svoje selo i u centru sela grupa ljudi i žena… Neki plaču…
Uglavnom, onaj vojnik kojeg nismo pronašli …POBJEGAO JE… i u selu rekao da smo svi izginuli. Uzbunio je čitavo selo i oni su nas oplakivali… Eh, kad su vidjeli da dolazimo te da smo svi živi… nemoguće je opisati te osjećaje…

Pinzgauer smo poslije pada Odžaka predali u moju matičnu jedinicu u HV i koristili smo ga na BB ratištu do pada Bosanskog Broda. Po našem odlasku na Oraško bojište vozilo je ostalo u HV. Registarska oznaka koju je nosio bila je HV-212UC.  Iako ne smatram da sam odradio nekakav veliki posao tada, ovaj događaj vrijedi spomenuti zbog Vihora, Folke i Garca, jer su oni odradili 90% svega. Mislim da su to bili prvi pogođeni tenkovi na Odžačko – Modričkom ratištu.

Folko i Garac dali su svoje živote u kasnijim borbama, a Vihor… odradio je jako puno toga… Kasnije je bio zapovjednik bojne u 4GBR te zapovjednik vojarne u jednom mjestu… Napustio je vojsku mislim 1997.-1998… Još je živ i živi od poljoprivrede…

Primijetit ćete da izbjegavam spominjati imena ljudi i mjesta iz kojih potiču, razlog je što većina preživjelih živi u BiH i ne želim nikomu od njih napraviti probleme, jer se oni ipak kreću tamo…

Master

Interesantno, ne plače radi sebe već radi brata koji se nalazio kojih par sto metara iza naših leđa (poslužioc jedinog MB 60 mm koji smo imali). Plaši se da će mu brat poginuti. Smirujem ga koliko mogu.

Noć je, obilazim ljude na lijevom krilu i pokušavam ih razveseliti. S položaja MB60 javljaju da im je mina ostala u cijevi… Kažem im da ništa ne diraju do jutra a tada ću doći i pomoći im.

Jutro sviće, ponovo obilazim ljude, popričam sa svakim, pokušavam pozitivno djelovati na njih itd… Poslije toga trčim pognut kroz nekakve poljske kanale do MB60. Tamo se nalaze 3 čovjeka. Dolazim do MB60 (od njega cijev viri 10-ak cm iz zemlje, ukopao se nakon 2 mine, meka podloga i neiskustvo), pogledam odozgo i vidim minu u cijevi … kažem im da ga otkopaju što su i učinili.

Uzmem MB (prije toga sam im rekao da se maknu) lagano ga nagnem i mina mi dođe u šaku. Izvadim ju i stavim u sanduk s ostalima (a imali smo samo 2 sanduka tj 2×12 mina). Pozovem ovu trojicu i kažem im da postave MB na tvrdu podlogu, što su i učinili, par metara dalje na makadamsku cestu.

Tad sam krenuo na sastanak (brifing) i BUM. Ništa nismo čuli, samo je lupilo među nas. Izgubio sam svijest, ali sam brzo došao k sebi. Nisam osjećao bol, osjetio sam krv pod rukama pipajući se, slijep sam, noge ne mogu napipati … čujem jauke nedaleko od mene i prepoznajem glas … Marijane, jesi li dobio, pitam ga, odgovara da su mu obje noge i ruka polomljene i da je dobio u stomak, pitam ga šta je sa Bože, kaže da je izgleda mrtav. Pitam za trećeg, kaže da ga ne vidi. Pitam ga imam li oči i noge jer ih ne osjećam – odgovara mi da imam. Napipam motorolu i pozovem pomoć te im kažem da smo dobili…

Pomoć je došla relativno brzo, ubacili su nas u kombi i pravac skelski prijelaz Svilaj. Bio sam pri svijesti do Oprisavaca (nisu mi dali zaspati) i tek tu su me previli. Tu sam pao u komu.

Peti dan sam se probudio iz kome, imao sam jaku glavobolju ali drugih bolova nisam osjećao. Pored mene je bio nerazdvojni prijatelj iz ZNG i navodno sam se probudio tek kad me on zvao. Ne sjećam se toga… Znam samo da sam ga uvijek poslije zezao da je plakao za mnom, što on nije htio nikada priznati … a jest, jer su mi i drugi to rekli.

Da, ozljede, dobio sam u glavu, u desnoj butini mi je bila rupetina kao šaka, u lijevu nogu sam dobio četiri komada, u lijevi lakat tri komada i pored kičme dva komada (ali su ušli samo pod kožu, tako da sam ih rukama izvadio jer su me pekli a doktori ih valjda nisu primijetili).

Kroz razgovor sa tim prijateljem pokušavao sam povezati šta se dogodilo. Mina je pala oko 2 metra od mene, dobio sam prilično gadno. Marijan je bio oko 5-6 metara od mjesta pada i prošao je dosta gore od mene, a Božo …eh, on je bio kojih 10-ak metara od mjesta udara i poginuo je… Iza njega je ostala supruga i 4 djece.

Interesantno je to što je Božo bio brat od tipa koji je noć ranije plakao za njim. Puno puta sam poslije razmišljao o tome, kakav je to predosjećaj…

Sedmi dan prebačen sam u ZG (Dubrava) gdje sam ostao 17 dana. Potpisujem izlazak na osobnu odgovornost i na štakama se vraćam u jedinicu i ostajem do zadnjih borbenih aktivnosti 1995. kad sam umirovljen u činu satnika HV.

Imam još puno toga za reći, ali to ću možda nekad i učiniti.

Master