Prošli petak i subotu su u Zagrebu istom rutom koračale dvije povorke s potpuno različitim zahtjevima, idejama, ciljevima… Obje povorke imale su u mislima istu ideju, obitelj, ali pristup istoj bio je iz sasvim različitih kutova. Poštujem da ljudi imaju različite stavove i mišljenja, no gledajući na televiziji oba događanja, pronađoh im još jednu zajednčku crtu, a ista je želja za samoafirmacijom pojedinaca. Stekao sam dojam da, neću reći mnogo, ali jedan dio populacije koji je bio najglasniji u povorkama je dio koji je željan afirmacije, pažnje i žudi za svojih 5 minuta slave, što mi je naravno narušavalo sliku koju su nudile te afirmirane i organizirane kolone. To je povremeno podsjećalo na politiku, a ne na pravednu borbu. A s obzirom da je iza jednih stajala Crkva, a iza drugih Država, ova konstatacija dobiva na težini.

Zanimljivo je da u petak prevladavala starija i konzervativnija populacija, koja nam vrlo često rješava i rezlutate na izborima. Oni su uvijek lojalniji i postojaniji, što u ovom slučaju i nije nužno kompliment.

No, je li pravedno da starija populacija sugerira i nudi rješenja za budućnost? Da li je u stvari dobro da generacija, koja drži do moralnih vrijednosti koje se ponekad čine zastarjelima, bude vaga i kontra novotarijama i progresivnom pristupu? Možda liberalnije snage trebaju oprotunizam, ne bi li otišle predaleko. Iako je dugoročno ovo svakako važno pitanje, mene užasno čini nesretnim da se zbog toga skupilo 750 000 potpisa, a za neke trenutne egzistencijalnije stvari nismo u stanju skupiti nekoliko tisuća ljudi na pravi prosvjed. Osim, naravno, ako se radi o takvim „krucijalnim“ stvarima kao što je mijenjanje imena trgova… Jao, trebalo bi nas izmislit da nas nema.

Roditelji su me učili da budem tolerantan. Iako danas u zrelim godinama znaju pokazivati tvrđu stranu, kad čovjek malo zagrebe, slatki su i fleksibilni. Apsolutno želim svakom čovjeku slobodu izbora, sve dok taj izbor ne ugrožava nekoga pokraj nas. Osobno, nemam ništa protiv homoseksualnih brakova, ali moram priznat da sam zbunjen kad je roditeljstvo u pitanju… Čini mi se da ovo društvo neće dugo još biti spremno za tako nešto. Da li je onda pošteno etiketirati dijete koje će morati nositi breme djeteta iz „takvog“ braka?  Ako krenemo korak dalje, da li bi djetetu trebalo biti bolje u Domu, nego s dvoje ljudi istog spola koji mu pružaju toplinu obitelji? Je li nužno da dvoje roditelja homoseksualnog opredjeljenja odgoje homoseksualno dijete? Je li to banalno usporediti i zapitati se da li dvoje doktora imaju nužno sina kiruruga? I ako takav brak odgoji homoseksualca, zar bi to trebalo biti zlo? A koliko tek „normalnih“ brakova mentalno ošteti svoju djecu… Prekratka je povijest gay brakova i nemamo podataka da bi mogli raditi bilo kakvu statistiku… Možda i bolje.

S druge strane i pripadnici subotnjeg okupljanja moraju imati strpljenja s okolinom u kojoj žive. Naravno, da, borit se za svoja prava, ali živimo u konzervativnoj okolini koja još nije spremna gledati gay parove na ulici u zagrljaju i poljupcu. Nisu ti ljudi zli ako nisu tolerantni; odrastali smo gdje smo odrastali, imamo demokraciju 20 godina dok neke europske zemlje to imaju 600, 700 godina. Približite im se, nemojte ih odgurivati i iritirati samo zato što se još nisu spremni nositi s time;  ljudi se teško nose sa stvarima koje su im strane.

U svakom slučaju, i jedni i drugi su mogli bolje i više. Pisalo se da je Crkva izdašno pomogla povorku u petak. U 2013., kada smo na koljenima, na dnu, kad je egzistenicija većini u pitanju, vjerojatno u najgoroj godini od rata naovamo (mislim da ide bolja 2014.), zar se zaista nije taj novac mogao bolje utrošiti? Donirati u sirotišta, Caritas, humanitarne udruge? S druge strane, zašto društvo duginih boja u subotu nije reklo: “O.K., odričemo se povorke, ali želimo da novac koji je bio odvojen za povorku ide za…“, koju već prigodnu svrhu. Vjerujte, moji subotaši, time bi kupili puno više simpatija nego ovako, i puno bi vas se ozbiljnije shvatilo, ali eto…

Postavio sam puno pitanja na koje ne znam odgovore, ali znam odgovor na pitanje što će učiniti politika. Ništa. Razvlačiti sve do besvijesti, kako bi izbjegli bilo kakvu tešku odluku i odgovornost. Pokušati to ostaviti onima slijedećima koji će doći u njihove klupe..

U ovom slučaju, moram priznati da čak i mogu shvatiti takav stav..

Dragi moji, za kraj, citat. Biblija kaže: “Ljubite bližnjeg svoga, kao samoga sebe“, držite se toga i ova mala, lijepa, napačena državica će biti jedno vrlo sretno mjesto.

Shake it, don’t break it,

vaš Robert!

P.S.: Retro ludnicu večeras otvaramo u Pepermintu,
PEPERMINT TWIST!
A nakon toga sjednite u svoj ili tuđi auto, kotače pod noge pa u Rovinj!
Standardno se retro ludiramo uz stvarčice koje dobre poznajete ali i one druge,
od surfa do rockabillyja, od twista do swinga, od beata do soula!
By gramofon monsters: Tomo Ricov & Robert Marekovic
Srijeda u 22 sata!

Share