navigacija

SOLIDARITY WALK - pješice od Jordana do Hrvatske

Za nekoliko dana ponovno na cesti

     2010. godine, usred španjolske Mesete, slušao sam priču starijeg hodočasnika o njegovom hodanju do Jeruzalema. Pričao mi je o Libanonu, o djeci koja su ga gađala kamenjem, ali nisam znao može li mu se vjerovati. “Možeš tražiti pomoć samo od ljudi koji imaju mali križ pored vrata”, rekao mi je. 2012. godine, u selu Salute di Livenza u Italiji, bio sam događaj mjeseca. Hodočasnik koji hoda prema Rimu privukao je znatiželju lokalnog stanovništva. Pričali su mi o hodočasnicima koji često prolaze kroz taj grad, no priča o mladom Nijemcu koji hoda prema Jeruzalemu bila mi je najzanimljivija. “Zamisli hrabrost u svakodnevnom koračanju prema tami”, bile su riječi kojima su ga opisivali.

     Posljednjih mjeseci dosta sam razmišljao o toj tami, o smrti, sudbini i slobodnoj volji koja nam je dana. San o hodanju prema Jeruzalemu svakim je danom bio sve bliži. Kako su mjeseci prolazili, grč u trbuhu bio je sve jači. Strah me je budio usred noći, a svako je jutro za mene predstavljalo novu muku punu sumnji i loših misli.

                                    

     Tražio sam pozitivne znakove oko sebe, ali nije ih bilo. Umrijet ćeš, odrezat će ti glavu, tebe nema sljedeće godine, nitko za tebe neće platiti otkupninu, nisi normalan… Unatoč mom uvjerenju da u svijetu ima više dobrih ljudi nego loših, te su riječi ostavile traga u mojoj podsvijesti. Zovem sve i svakog koga poznajem, ljude kojima vjerujem, kako bih shvatio što učiniti sa svojim strahovima. Je li moguće da sam svih ovih godina živio u iluziji, da sam lagao samome sebi da to želim, da su svi treninzi i pothvati koje sam dosad napravio u cilju priprema za taj put, bili uzaludni? Samo je strah u meni, ništa više. Telefon zvoni i budi me usred popodnevnog drijemanja. S druge strane linije moj dragi prijatelj govori mi kako njegov učitelj ne preporuča da odem na ovo putovanje. “Analizirao te je i rekao da ćeš imati problema u Izraelu. Policija će te gnjaviti, kaže da je za tebe bolje da ideš u Indiju.” Još pospan, ne znam što odgovoriti. Ustajem iz kreveta i odjednom shvaćam koliko to jako želim. Do čega sam se to doveo da tražim savjete vidovnjaka i učitelja koje uopće ne poznajem? Što to radim?

     Konačno shvaćam da to uistinu želim, grč koji me je mjesecima pratio nestaje kao da ga nikad nije bilo. Pojavljuje se pitanje - zašto idem? Mogao bih na Tajland, uživati u moru i jeftinom jastogu, ali to nije to, to nije moje putovanje. Nedugo zatim, dok sam s prijateljima pio kavu i pričao o onom što me čeka, Marko me prosvijetlio riječima: “Valjda ideš na put da uživaš.” Osmijeh mi se vratio na lice. To je taj jednostavan odgovor koji sam tražio mjesecima, ali je bio prekriven sumnjama i strahovima ljudi koji se nikad nisu maknuli iz vlastitih dvorišta. Idem uživati, hodati u potrazi za svjetlošću, u potrazi za hodačem u sebi.

                                 

     HODOČAŠĆE I PUT IZBJEGLICA

     2015. je daleko iza nas, ali još se sjećam tisuća ljudi koji su svakodnevno ulazili u Hrvatsku. Umorni od mukotrpnog putovanja, samo s vrećicom u ruci, bili su puni nade u bolje sutra. Podsjetili su me na muslimansku gostoljubivost koja me često znala ugodno iznenaditi na prijašnjim putovanjima. Što ih čeka u Europi koja se ruši moralno i ljudski, gdje ljudski život ne vrijedi ništa, baš kao ni u zaraćenim zemljama odakle su otišli? Slušam razgovore ljudi koji me okružuju, a koji me šokiraju količinom zatvorenosti, netolerancije, rasizma i straha u njihovim riječima. Oko vrata nose križ, ali u srcu i u glavi nemaju ni trunčicu morala. Svađam se i borim protiv njihovih ograničenih riječi, no uskoro shvaćam da to nema smisla. Ljudi su zaprljani strahovima kojima mediji pune naše glave. Nema smisla više o tome pričati, ako ne prestanem, uskoro ću ostati i bez tih takozvanih prijatelja. Krajem rujna 2015., prije točno godinu dana, pokušavao sam doći do izbjegličkih centara. Želio sam pomoći, dati svoj doprinos rješavanju humanitarne krize, ali odgovor je bio jasan: ”Ima nas previše, ne trebaju nam ljudi.” U studenom 2015. po prvi put pomišljam na varijantu da umjesto da idem prema Jeruzalemu krenem otamo, polagano prema doma. Iz Petre do Umaga, prolazeći kroz Izrael, Cipar, Tursku, Grčku, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru. Sve do vlastite kuće. Putevima izbjeglica koje napuštaju svoje domove tražeći bolju budućnost, vraćam se svom domu, idem prema sebi, prema onome što jesam. Moje hodanje neće promijeniti ništa, ali želim ukazati na stvari o kojima se ne priča. Radim to za sve one koji su daleko od doma i koji se možda u njega nikad neće vratiti. Za milijun i pol Sirijaca koji su sklonište našli u Jordanu, za dva i pol do četiri milijuna izbjeglica u Turskoj. Za 60 000 njih na grčko-makedonskoj granici, za 800 000 izbjeglica koje su prošle kroz Hrvatsku prije nego se balkanska ruta zatvorila. Hodat ću za sve Palestince i Iračane koje su svi već zaboravili. Za muslimane koji se u medijima prikazuju kao barbari posljednjih petnaest godina. Za njihovu gostoljubivost koju se nadam dokazati.

                                        

     Na put krećem u ponedjeljak, 3.10. rutom Milano-Atena-Amman. Ići ću do pustinje Wadi Rum kroz koju je jahao i Željko Malnar. Nakon toga idem do Petre koju su sagradili Nabetejci i gdje će moje hodanje započeti. Proći ću kroz Wadi Musu gdje je Mojsije štapom udario o kamen iz kojeg je potekla voda. Prateći državnu cestu 35 poznatu pod imenom Cesta kraljeva, krenut ću prema sjeveru. Poput starih hodočasnika koji su nekoć hodali u smjeru Jeruzalema i Meke, prolazit ću kroz templarske utvrde Shobak i Karak, sve do planine Nebo gdje je Bog dopustio Mojsiju da ugleda Svetu zemlju prije smrti. Nastavljam dalje sjeverno, prema mjestu Isusovog krštenja na rijeci Jordan. Kroz Amman ću pratiti cestu sjeverno od glavnog grada sve do granice s Izraelom. Ako mi odobre ulazak u Svetu zemlju, nakon granice će mi trebati manje od deset dana do Jeruzalema, zatim još 100 kilometara do Tel Aviva odakle ću dalje na Cipar, u Tursku, Grčku… Svaki će dan biti nova borba. Svaka zemlja kao posebna dionica, više od 3500 kilometara do mojeg Barboja.

     Radio sam po 14 sati dnevno da bih si to mogao priuštiti. Nemam sponzore jer nikome nisam bio dovoljno zanimljiv. Jedino je firma Brolex iz Buja poslušala moje riječi i kupila mi jaknu koju si inače ne bih mogao priuštiti. Međutim, tko zna što će biti do kraja. Ako mi Izrael ne da vizu, možda sve propadne. No, dotad me čeka mnogo koraka, a potreban je prvi da bi sve započelo.

FACEBOOK:  goran blazevic 4 km/h

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (18 ocjena)

Komentari

Registracija
  • goran.durinic goran.durinic

    02.10.2016 u 08:27h

    Jako zanimljiva priča.
    1 100% 0
  • zigazigic zigazigic

    01.10.2016 u 14:16h

    nemoj jarane u hr kreni prema africi .takih imamo puno ovde slicnih tebi idi juznije tamo te trebaju vec su pristavili kotao s vodom
    0 0% 1
  • goran.durinic goran.durinic

    02.10.2016 u 08:27h

    Jako zanimljiva priča.
    1 100% 0
  • zigazigic zigazigic

    01.10.2016 u 14:16h

    nemoj jarane u hr kreni prema africi .takih imamo puno ovde slicnih tebi idi juznije tamo te trebaju vec su pristavili kotao s vodom
    0 0% 1