navigacija

Otklon od prošlosti

podijeljenost

EU prvog i drugog razreda

Jedan od razloga zbog kojega sam u svojoj zemlji, dakle Ujedinjenom Kraljevstvu, prošle godine glasovao za Brexit bila je i nesposobnost EU da se izvuče iz svoje birokratske kože i postavi stvari ne samo za Ujedinjeno Kraljevstvo, već i za sve zemlje članice EU, u onu perspektivu koja bi pomagala daljnji razvoj i kooperaciju između svih država članica.
 

Očito je da se u državama članicama primjene odredbi ispunjavaju shodno brzini vladinih tijela i njihovoj sposobnosti da se iste postavi u pogon. No ono što sprječava daljnju implementaciju različitih odredbi i zakona donesenih u EU tijelima nije samo nesposobnost birokracije određenih država članica već i  nasljeđe kolonijalizma i Hladnoga rata koje ostavlja gorak okus u ustima za članice države koje su se sredinom i nakon 2000-ih pridružile EU. I jedna velika Poljska koja stvara i već je donekle stvorila zavidnu ekonomiju, ne može se busati u prsa izjavljujući da se nalazi u onoj ''prvoj EU''. Ta mjesta su uvijek  rezervirana i određena za one koji su EU prvi i postavili na noge. Italija, Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Portugal, Nizozemska, Belgija. Ono što je zajedničko tim državama članica jest i kolonijalna prošlost koja i dalje pronalazi rupe i pukotine u zajedničkoj EU kući, ne bi li u njih ulazila i strašila, proganjajući po hodnicima svojom aveti one zemlje članice koje nisu bile zemlje članice tzv.  zemalja Zapadne demokracije. EU je plemenita zamisao i koncept, no daleko je ova današnja EU od nekadašnje ideje i zamisli pokojnoga nadvojvode Otta von Habsburga.

EU prve i druge brzine (ili prvoga i drugoga razreda) je zapravo podjela na one koji su ekonomski utemeljeni dio EU (što sam gore spomenuo) i oni koji su europska nižeklasna roba. Oni koji su u vagonu prvoga razreda bivši su kolonizatori azijskih i afričkih kontinenata, kao i doslovce nekih zemalja u svome okruženju, odgovorni su za višegodišnje i višestoljetne osvajačke ratove kao i činjenicu da nisu vodili previše brige o činjenici da su neke zemlje stoljećima za njih podmetale svoja leđa dok su se tijekom hladnoratovskoga perioda razvijale u zemlje zapadnih ekonomija i demokracija.

Srbija, Slovenija, Crna Gora, Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Bosna i Hercegovina, Albanija, Rumunjska, Makedonija, Grčka stoljećima su služile neometano bogatim zemljama Zapada ili tzv. civilizirane, uljudbene Europe, poput neke tampon zone ili nevidljivoga zida koji je bio podignut da se radije ignoriraju gotovo kompletno i bešćutno stoljetna iživljavanja, osvajanja i robovlasništvo nametnuto od nekadašnjih imperija poput Otomana i Republike Venecije. Na kraju krajeva kada su se imperije raspale i nestale ostalo je uz neko čak i pozitivno (gastronomija i neko siće od kulture) i ono naravno negativno nasljeđe, kojima su razni imperiji vladali narodima putem njihovih vazala, nepotizmom, lihvarenjem i licemjerjem. Dovelo nas je to do situacija gdje uskoci više nisu imali neprijatelja pa su postali razbojnici, pojava kultova raznih osoba koje nikada nisu bili ni heroji, ni kraljevići već vazali, izbjegavanje plaćanja poreza, nametanja poreza od neiskusne vlasti koji su doslovce upropaštavali ljude a koji su više bili u slijedu feudalnoga nameta, pa da ne spominjemo njihovo nasljeđe do današnjih dana u vidu podmićivanja, sumnjivih transakcija sve do tranzicijskih procesa post povijesnog komunizma. Prijateljstva i prošle muke, bratstvo među ljudima i gore spomenutim narodima, u teškoćama i borbi za slobodu dalo je svoj danak, tako da su ljudi sve do današnjih dana neki ostali u onome položaju u kojemu razmišljaju da im je država ''vječni neprijatelj'' i da ju vječito trebaju pozdravljati s desnom rukom kojoj je šaka stisnuta prema gore, dok se lijeva ruka sa također stisnutom šakom odmara na pregibu lakatne kosti i mišića, uz naznaku da život nije život dostojan čovjeka već naprotiv puko preživljavanje u kojemu osoba treba biti dovitljiva i znati kako dobro ''zahebati'' državu.  U staroj smo Jugi imali onomad izraz ''ispravljanje krive Drine''.  Nemogućnost da se bilo što pomakne sa jednoga mjesta. Nada u progres koja je potpuno jalova, koja ne postoji i koje nema budući da je svjesnost ljudi ostala nekoliko stoljeća unazad. I dalje preživljavamo. I nije to samo nasljeđe komunizma već robovski mentalitet koji je na gore spomenute narode bio nametnut stoljećima kolonizacije u kojima su kao što sam gore napomenuo, bili tampon zona ili nevidljivi zid i barikada za one bogatije dijelove Europe. Sada, u vrijeme kada se zaista stavljaju žice i ograde, podižu novi zidovi a izbjeglice ne ostaju u bivšim državama istoka Europe, već idu dalje ka zapadu.

Velike su sile znale dovitljivo iskoristiti naivnost ljudi i vodstva gore navedenih država u prošlosti što je loše završilo po mnoge od njih nakon I Svj. Rata. Austro-Ugarsku koja da je kojim čudom ''preživjela'' i prošla reformu, moguće je mogla biti i primjer za ostatak Europe, rastavili su oni kojima je smetala, upravo između ostaloga budući da nije bila previše kolonijalistički nastrojena kao i iz razloga što je trebalo stvoriti nove tampon zone, stavljati ograde i zidati nove nevidljive zidove zajedno sa lokalnim šerifima, obiteljima i vlastodršcima koji bi odgovarali određenim inozemnim interesima. I tako se stara monarhija raspala, dobili smo hrpu uništenih i razdijeljenih zemalja u kojima se situacija još više pogoršala i dovela u svojoj konačnici do II Svj. rata. Hrvatska koja je danas mogla biti krunska zemlja jedne ekonomski stabilne monarhije, te štoviše pandana u Europi jednom Ujedinjenom Kraljevstvu, danas je mala zemlja puna problema i različitih interesnih grupacija i njihovih interesa koje sa svojim pripadnim udrugama dobivaju novac iz inozemstva (a i tuzemstva). Nešto najgore što se dogodilo Hrvatskoj je činjenica da je izgubila monarhiju i svoju stabilnost. Ništa previše ne nedostaje Ujedinjenom Kraljevstvu, Španjolskoj, Švedskoj, Danskoj, Belgiji, Norveškoj i ostalim kraljevstvima.

Razvidno je da tu istu stabilnost želi za Škotski narod izgubiti i njihova Škotska nacionalna stranka koja pod svaku cijenu želi neovisnost Škotske i priliku da se ubaci na listu dužnika poput Grčke.

I eto nas u današnja vremena, Slovenci se prave Europljanima a EU ih i dalje drži u drugom razredu. Srbi žele savez sa Rusima dok se Hrvati panično pokušavaju ugurati u neku srednju Europu koja razvidno uopće više kao takva i ne postoji. A da ne pričamo kako nam se o glavu odbija vječito šmajhlanje SAD-u.
Sadašnju, Trumpovu administraciju SAD-a više ne zanima ''šmajhlanje'' ili prodaja poluispravnih helikoptera (ili aviona) već plaćanje članstva u NATO-u. Zahlen Sie bitte.

U EU smo, uostalom kao i ostale zemlje države koje su se iskobeljale iz nekog kvazi komunizma- socijalizma, ostali poligon ili deponij gdje se odlaže smeće. Zato nam i šalju u trgovine i supermarkete lošiju Nutellu, detergente loše kvalitete ili gazirana pića s više umjetnih sladila poput vrlo ''ljekovitog'' aspartama. Razgledavajući police u raznim supermarketima stječe se dojam da u Hrvatskoj rijetko koji suhomesnati proizvod nema aditive, ili ''pojačivače okusa'' (pazite samo taj izraz!) primjerice monosodium glutaminat koji je ''odličan'' za brži srčani ritam i povećanje struka ili nitrite koji ''pomažu'' da mesni proizvodi stoje duže nepokvareni. A tek one ''lijepe'' boje od kojih se meso zacrveni, kao i svi oni penicilini koji ubrizgavaju u stoku i perad prije nego li ih ubiju da bi nekome mogli doći na tanjur.

Jedan od primjera da je Hrvatska deponij drugoga razreda u EU (zajedno sa nekim drugim državama bivše Istočne Europe a u to sam se mogao uvjeriti uspoređujući artikle i namirnice koje se prodaju u Poljskoj i Slovačkoj spram onih u Ujedinjenom Kraljevstvu). Dovoljno je pogledati sastav istih namirnica, proizvoda koji se prodaju u Ujedinjenom Kraljevstvu ili Irskoj, te sastav proizvoda koji se prodaju primjerice u Poljskoj (mnoge poljske, češke i slovačke namirnice su dostupne u Irskoj i Sjevernoj Irskoj u velikim supermarketima) i Hrvatskoj. Aditivi, pojačivači, konzervansi, svega toga kao i umjetnih sladila ima na pretek u različitim proizvodima. Ta činjenica nije samo neki uzgredni podatak nego više očitovanje ili izjava o činjenici koliko tzv. istočna, južna ili centralna Europa znače sjeveru i zapadu iste.

Nedavno nas je kritizirao i američki State Dept. na temelju više pitanja koja se tiču i ljudskih prava u Hrvatskoj.  Naravno, dobro je uvijek primiti kritiku, pogotovu za pitanja o kojima govori i tekst na Večernjem, no u svemu postoji neki reciprocitet. 
Jedna od skorašnjih vijesti a koja dolazi iz Bruxellesa jest da postoji mogućnost da će se uvesti vize za građane SAD koji će posjetiti EU. Naime radi se o činjenici da se za ljude koji posjećuju SAD iz zemalja članica EU poput Hrvatske, Poljske, Cipra, Bugarske i Rumunjske trebaju vize. Vize trebaju iz razloga jer se ljudi iz tih zemalja smatraju da bi mogli vjerojatno ostati tražiti posao u SAD-u i time vjerojatno postati ''europski meksikanci'' dakle ilegalci. Hrvati očito nisu korisni za SAD. Ni najmanje. Pa pogledajte samo primjere nekih nepoznatih osoba poput Billa Belichicka ili Gregga Popovicha, Krste Novoselica iz benda Nirvana,Tonija Kukoča, Wernera Herzoga, Rudyja Tomjanovicha, Anthonyja Maglicu, Stipe Miočića, Dennisa Kucinicha te da ne nabrajam dalje. Sve su to ljudi kojima su korijeni obitelji u emigraciji iz Hrvatske. Stoga ako se EU birokrati najzad odluče na uvođenje viza, mislim da je već bilo i vrijeme budući da smo već desetljećima ''građani drugoga razreda''.
 

Zapravo ništa čudno. Činjenica je da danas mnogi zaboravljaju da su Slaveni, Grci i južni Talijani bili na popisu inferiorne bijele rase kada su se pokušavali useljavati u SAD početkom prošloga stoljeća, još onda prije Prvog Svj. Rata. Kao što je napisao autor E. D. Karampetsos: ''Bijelac'', što je u današnje vrijeme naziv za sve Europljane, nekoć je bio rezerviran samo za ljude koji su potjecali jedino od anglosaske ili nordijske rase.''

Slavene je, prisjetimo se, u logore stavljao i Hitler, zajedno sa Židovima i Romima kao i svima onima koji se nisu slagali s njegovom politikom. A to bi neki u današnja vremena željeli radije da se zaboravi.

No kolonizacija onih koji su drugačiji nastavlja se dalje, od čega jedan recentan primjer možete vidjeti i primjerice ovdje.


Pogrješno je razmišljati da male države i narodi ne mogu imati nikakav utjecaj. Pogledajmo i prisjetimo se primjera Švicarske, Lichtensteina ili Luxembourga. Točno je da je to dugotrajan i mukotrpan posao, no na tome treba otpočeti raditi već sada a ne čekati na neka ''bolja vremena''.

Mene ni najmanje ne zanima što Hrvatsku neki nazivaju '' predziđe Europe i kršćanstva''. Od toga nitko u Hrvatskoj nema ništa.
Napomenite to predziđe stotinama i tisućama mladih koji dnevno i tjedno odlaze iz Hrvatske s nadom ne da će se vratiti natrag u domovinu, nego da više nikada ne vide Hrvatsku, osim možda za neko ljetovanje ili posjet rodbini.

Pokušajte se onda prisjetiti koliko je godina trebalo da Hrvatska uđe u EU. Onda se prisjetite svih zahtjeva koji je EU postavila pred Hrvatsku a koji je uključivao i predaju hrvatskih građana međunarodnim sudovima. I onda trebamo vječito slušati o predziđu i kako smo na to ponosni. Nemojmo si stoga umišljati da smo neki faktor ili čimbenik u EU. Ako to uopće i želimo biti, to prvo trebamo postati, a to se ne dobiva samo lobiranjem, odlascima na konferencije gdje se prezentiraju hrvatske tvrtke za pet ljudi, od kojih dvojica napola spavaju ili pak poniznim i uljudnim diplomatskim kimanjem glave uz sricanje nekoliko riječi na mješavini englesko-francuskog, nego i spuštanjem onih kojima to treba, s njihovih iluzornih pijedestala, kao i radom na tome da se konačno pokažemo ne kao (zapadno) balkanska banana republika, već država u kojoj nema nepotizma, šurjačenja, ortačenja, primanja mita i zakona, odredbi i uredbi od koji bi neki u ostatku EU zemalja članica prošli poput dinosaura koji izumiru nakon pojave ledenoga doba.

Od trećerazrednih kopija i vječitog kopiranja nema više ništa. Vrijeme je već odavna sazrjelo da se stvari pokrenu u cilju kompletnoga obnavljanja Hrvatske. Od temelja do krova koji već dobrano prokišnjava.
Ako se stvari ne pokrenu u budućnosti onda gledamo na ponovljeni jednopartijski sistem u kojemu će nažalost jedino stranka umirovljenika voditi Hrvatsku budući da u njoj ne će više biti mladih, a vremenom čak ni starijih ljudi.  Vrijeme je da se u Hrvatskoj uvide slabosti, da se prestanu zazivati aveti prošlosti i da se iskoristi sve ono pozitivno naslijeđe i tradicija koju Hrvatska posjeduje . A toga ima na pretek, kao što ima napretek i napuštenih čitavih sela sa zemljom za obrađivanje, primjerice diljem Slavonije.


Netko bi prokomentirao, lako je to sve napisati ili izreći, no teško je u stvarnosti tako nešto i provesti. Ne bih se složio s tom tvrdnjom, ako otpočnemo s otklonom od trećerazrednog kopiranja i prihvaćanja svega što vidimo uokolo sebe kao nečega što je bolje od onoga što već posjedujemo ili što smo zaboravili da uopće imamo. Naravno da stoga nažalost možemo vidjeti ljude koji stoje postrojeni uz tortu s petokrakom ili na drugoj strani crnokošuljaše koji skandiraju Trumpovo ime i prezime, kada se nema ideja za budućnost već se sve uvijek okreće ka prošlosti dočim u društvu vlada kompletna apatija ili drugim riječima bezvoljnost, ravnodušnost, potištenost te čak i sve više – neosjetljivost na tuđe patnje i bol zbog vlastitih problema.

 

Politički Konfucijanizam

U ovome trenutku povijesti kada SAD ima sve manje vremena za Europu, kada se određene političke snage unutar Europe pozicioniraju spram birokratske EU, vrijeme je da se male države poput Hrvatske drže podalje od bilo kakvih drugih unija, saveza i pogotovu obećanja, sve do onoga trenutka dok se ne riješi kriza u Siriji i Iraku, dok se ne pojasni situacija nakon izbora koji se održavaju diljem EU ove godine. U tri se države unutar EU održavaju izbori ove godine, dakle Nizozemska, Francuska te krajem godine Njemačka.

Hrvatska kao i neke zemlje države bivšeg istoka i jugoistoka Europe posjeduje veze kako s Europom tako i Azijom jer je do nekoga vremena bila dijelom Jugoslavije koja je pripadala zemljama tzv. puta ''Nesvrstanih''. Upravo se na neki način i tu nalazi prednost Hrvatske.

Koliko sam uspio pročitati odnosi sa Kinom se sve više poboljšavaju i već su od devedesetih godina prošloga stoljeća sve više multilateralni, Konfucijev institut je sve više prisutan u Hrvatskoj, a od iznimnoga značaja je i podatak da smo uključeni u ''Inicijativu 16 plus 1'' (Kina plus 16 država u kojoj se nalaze sljedeće države centralne, istočne i jugoistočne Europe : Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Makedonija, Crna Gora, Poljska, Rumunjska, Srbija, Slovačka i Slovenija. Sve ono što povezuje sve te države s Kinom je i podatak da su to ne samo zemlje s istoka Europe već i zemlje koje su kao svoje državne sisteme imale i socijalizam tj. povijesni komunizam.

Kina zapravo i želi taj dio Europe (kao i čitavu Europu) radije kao uniju koja bi bila most između SAD-a i Rusije.

U Kini se već od kraja devedesetih godina zbiva i svojevrsna renesansa konfucijanizma. Konfucijanizam postaje sve više prisutan u sinosferi te se polako revitalizira i u Kini zahvaljujući i predsjedniku Xi Jinpingu. Novi val konfucijanizma sada se naziva ''politički konfucijanizam''. U ovome slučaju konfucijanizam je radije politički diskurs radije nego filozofski ili religijski, premda ga ne možemo smatrati nečim što bi se smatralo zapadnim političkim diskursom. Zapravo tu ne postoji antagonizam, a ako uopće i postoji, politički konfucijanizam ga kao takvoga zatvara. Politički konfucijanizam smatra konfucijanski ritual ne kao neki redoslijed ili zbir (popis) stvari koje se moraju napraviti već naprotiv jedinu istinitu vrijednost onoga što označava ljudsku kulturu. Uostalom to je upravo ono što su rujia ili konfucijanisti smatrali kroz sva doba, dakle da sve konvencije, pravila ili standardi nisu neki sveti ritual već način života. U tome smislu politički konfucijanizam ne prihvaća zapadnu (neo)liberalnu demokraciju kao nešto što se u konfucijanizmu označava kao jednako ''humano'' (ren 仁).

Jedan od glavnih eksponenata i teoretičara političkog ili lijevog konfucijanizma jest prof. Jiang Qing ( 蔣慶 ).  Jiang Qing  u svojim djelima postavlja kao imperativ da je jedan od najvažnijih političkih zadataka ovoga stoljeća zamjena konfucijanskog ''Puta humanog autoriteta'' za ponuđeni tip zapadne demokracije. Njegova se teorija između ostaloga temelji i na Gōngyáng Zhuàn () koji je komentar na Chunqiu, ili bolje znane kao ''Proljetni i Jesenji  Anali'' a upravo su prije točno dvije godine objavljeni i dostupni su na engleskom jeziku putem akademskog izdavača Springer.

Demokracija je neobuzdana sa strane "univerzalnoga morala"
i to dovodi do "sebičnosti ... vulgarizacije, hedonizma i mediokritetstva".
Demokracija posjeduje "nedostatak ekologije, nedostatak povijesti i nedostatak morala", a to uzdiže pojave poput "imperijalizma, fašizma i hegemonizma" (Jiang Qing -  ''Put humanoga autoriteta'' str. 33-34). Konfučijanski ‘’Put humanog autoriteta’’ takve izopačenosti  kompletno može izbjeći. Najvažniji predstavnici političkog konfucijanizma na Zapadu su Daniel A. Bell i Stephen C. Angle koji u svojim knjigama razmatraju kako se politički konfucijanizam može teoretski snaći i moguće vremenom implementirati u društvo.

Oboje u svojim radovima raspravljaju ‘’Put humanoga autoriteta’’ koji izbjegava I kritizira svaku vrstu autoritarijanizma, dajući pritom  glas običnim ljudima i podržavajući pritom one koji bi metodom političke meritokracije ( dakle zasluga stečenih svojim radom a ne nepotizma) vodili narod.

Napomenuo bih za kraj i jednu od vrlo interesantnih knjiga koja se pojavila u posljednjih nekoliko godina pod nazivom ''Kina u 2020 godini – Nova vrsta supersile'' autora Hu Anganga. Rad razmatra na koji način će se Kina razviti u sljedećih nekoliko godina, njezine razvojne i obrazovne programe, ekologiju, zdravstvo itd.

Ono što je bitno jest podatak da je Kina dio novoga multipolarnog svijeta. Hrvatska se stoga pod svaku cijenu mora pozicionirati ne bi li u tome novome multipolarnom svijetu sjela konačno tamo gdje joj je i mjesto. Na začelje kao što je jednom i bila tijekom pokreta Nesvrstanih. Netko bi  možda ponovno nasmijao i rekao: ''To je nemoguće''. Ja bih samo dodao - ne nisam nimalo politički optimist, radije bi rekao da sam teški pragmatičar no vjerujem da se ''nemoguće'' uz prave ljude i pravo razmišljanje, prave smjernice i poteze, može uvijek pretvoriti u ''moguće''. A bez te vjere nitko ne može napraviti nikakav napredak.

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (7 ocjena)