Lisa Stublić

Očekujem osobni rekord i plasman u top 20, sve drugo je bonus

Sada sam već dva tjedna u St. Moritzu, za mene idealnom mjestu za treniranje. Grad je okružen visokim, snijegom pokrivenim planinama, sa velikim jezerima okruženim stazama. Unatoč tome što je na vrhu planine, staze su relativno ravne. Vrijeme ovdje ove godine slično londonskom – malo kiše, zatim sunce pa opet kiša, ali temperature mi ovdje savršeno odgovaraju – nije prevruće niti prehladno.

Što se tiče atmosfere, ovdje nije teško biti motiviran jer se mnogi elitni sportaši ovdje pripremaju – od poznatih ženskih maratonki, srela sam Irinu Miketenko i Sabrinu Mackenhaupt iz Njemačke, talijanke Anu Incerti i Valeriu Straneo, a vidim da ih ima i iz Mađarske, Bahreina, Švedske, Japana, Austrije, Slovenije…

St. Moritz kroz Lisin objektiv

Ovo su mi završne pripreme za London i sve ide prema planu. Prošle sam godine prije Svjetskog prvenstva isto ovdje trenirala i treninzi su mi u osnovi ostali isti. Opet radim na istom terenu i mogu uspoređovati rezultate. Ako je nešto dobro, onda to ne mijenjaš, zar ne? Uz još jednu godinu iskustva i nakon što sam radila na brzini tijekom zime, ove godine iste treninge odrađujem malo brže, što je dobar znak! Ako se ovako nastavi trebala bi biti moći ostvariti novi osobni rekord, što bi bilo super!

Kako se 5. kolovoza polako približava svi mi postavljaju isto pitanje – što očekujem i da li se nadam osvajanju medalje. Govorim im da mislim da to ipak nije realno, a svi na to kažu “nikad se ne zna”… ha, istina je da nikada ne možete znati 100 posto, jer se mnoge čudne stvari mogu dogoditi, ali ponekad mislim da je bolje imatii realan plan i onda ako se nešto izvanredno dogodi, onda je to bonus.

St. Moritz kroz Lisin objektiv

Realno, trener i ja vjerujemo da mogu biti unutar prvih 20.  Najveći favoriti za pobjedu su Kenijke (prošle godine su na svjetskom prvenstvu uzele PRVA TRI MJESTA) Što se mene tiče, zapravo i ne znam djevojke za koje se očekuje da će biti oko mene, ali to nije ni toliko važno. Za razliku od kraćih utrka, u maratonu si sam sebi najveća konkurencija. Nakon nekog vremena to postaje više mentalan nego fizički izazov. Plus to su Olimpijske igre. Oko mene će biti djevojke s vremenima sličnim mojem ili bržim od mojega pa neće biti problem imati nekog s kim mogu trčati i tko će me tjerati brže.

Nemam ništa za izgubiti, a toliko toga za dobiti!

Držite mi fige

Lisa

Lisa Stublić

Tri najbolje - Lisa Stublić (Hrvatska), Subotić i Stolić (Srbija)

Prije par tjedana otrčala sam poznatu IAAF Vidovansku cestovnu utrku na 10 km u Brčkom, BiH. Ova utrka je bila dobra za pripremu za maraton u Londonu jer je puna zavoja prvih nekoliko kilometara, slično kao staza za OI u Londonu. Tako smo bolje mogli procijeniti koliko će na mene utjecati staza s mnogo zavoja. Osim sličnosti staze, ovo je bila prilika za trčati brzu utrku sa suparnicama. Sudjelovale su djevojke iz Srbije, Poljske, BiH…

Moj plan za utrku je bio start u vlastitom tempu, a zatim nakon 1 km vidjeti gdje su sve ostale djevojke. Nikada ne znate kako će se utrka odigrati, da li će druge početi prebrzo i onda samo pokušati zadržati taj tempo dok ne počnu usporavati, hoće li početi polako i zatim posljednjih nekoliko km podići tempo ili će početi kontrolirano i trčati ujednačenim tempom tijekom cijele utrke? Dok sam trčala kraće utrke, uvijek sam samo slijedila skupinu tako dugo koliko sam mogla, ali sada od kada trčim maraton postala sam “pametnija” u pogledu taktike. Uvijek započnem svojim tempom, a zatim vidim da li postoji netko s kime mogu trčati. Kada startam na ovaj način uvijek sam u stanju ubrzati prema kraju i proći neke djevojke koje su krenule prebrzo, ali kada startam prebrzo, uvijek izgubim puno jer na kraju počnem previše usporavati.

Prva na 10 km Lisa Christina Stublić iz Hrvatske

To možda i nije važno kod kraćih utrka, ali ako u maratonu započnete sa nekoliko sekundi po kilometru brže, možete završiti nekoliko minuta sporiji na kraju. Kada jednom počneš usporavati i “umirati”, ne možeš napraviti ništa drugo nego se boriti protiv sebe kako bi nastavio. U prva dva maratona koja sam trčala nisam imala ovaj problem. Naravno, prema kraju su mi noge postajale sve teže, ali tempo nije padao. Prvi put sam to iskusila tek na Svjetskom prvenstvu u Daeguu. Možda sam zbog ekstremne vrućine i vlage trebala početi sporije…prvu polovicu sam trčala prema planu, ali u drugoj polovici sam počela padati. I nisam mogla ništa učiniti. Osjećala sam se bespomoćno. Usporavam, a tijelo mi ne dopušta da ubrzam. Iako je bilo teško, ipak je to bilo dobro iskustvo.

U Brčkom je bilo jako vruće i na stazi nije bilo sjena, sunce je sjalo na nas cijelo vrijeme. Zbog toga nisam mislila da ću moći trčati brzo koliko sam htjela. Na kraju sam pobijedila, uz malo razočaranje jer sam mislila da ću trčati malo brže, ali ne mogu se žaliti. Sve u svemu, bio je to odličan brzi trening. Do ove točke treninzi se odvijaju prema planu. Ako tako nastavimo, očekujemo rezultat među prvih 20 u Londonu.

U ovoj utrci sam doživjela i jedno iznenađenje. Neki su ljudi čak znali tko sam ja! U Hrvatskoj imam osjećaj da ljudi ne mare mnogo za male individualne sportove i da me poznaje samo uski krug ljudi koji i sami trče. To me ne smeta. U stvari, volim biti malo povučenija.

BRČKO - Atletičarke na postolju

Prije utrke sam trčala 20 min zagrijavanja i pritom sam naišla na skupinu tinejdžera koji su počeli vikati “Lisa, Lisa!” – izbacili su me iz fokusa, (obično kada trčim ne mislim na ništa, samo trčim, kao da meditiram) i uspjela sam im doviknuti “Ej, bok!” …uvijek pozdravljam ljude, bez obzira na to da li ih poznajem ili ne. Pitali su me da li ću pobijediti i rekla sam da da će morati pričekati i vidjeti. Jer, utrka je utrka, svašta se može dogoditi. Bilo bi nezahvalno i bez poštovanja za moje konkurentice da se proglasim pobjednicom, prije nego što je počelo.

To je bila moja zadnja utrka prije Olimpijskih igara. Sada idemo na finalni dio priprema u St. Moritz!

Lisa Stublić

Lisa&Yeshumie

Yeshumie ide kući. Pitate se tko je Yeshumie? To je djevojka koju sam upoznala u Etiopiji kada sam tamo trenirala u studenom prošle godine. Kada sam bila tamo, činilo mi se da je san svakog etiopskog trkača doći u Europu i trčati utrke. Dva su razloga za to – na taj bi način zaradili za sebe i svoje obitelji, a vidjeli bi i druge dijelove svijeta.

Kada je Yeshumie prvi put došla u Hrvatsku, prije 50 dana, znala je samo pričati amharski, službeni jezik u Etiopiji i nekoliko riječi na engleskom. Bilo je vrlo teško komunicirati. Pričali smo rečenice od jedne riječi, sa mnogo kreativnih gestikulacija. Prvi tjedan odvela sam je u grad na razgledavanje i večeru. Nakon što nam je konobar donio jelovnike, Yeshumie je ostala zbunjena. Zaključila sam da ne zna što piše pa sam joj počela objašnjavati kakvih sve jela ima, ali bez uspjeha. Onda sam izvadila bilježnicu iz torbe i počela crtati. Nacrtala sam pizzu (na moje iznenađenje, nije znala što je to), pa tjesteninu i rižu. Pokazala je na rižu i uzviknula “Rus”, amharsku riječ za rižu. Tada sam nastavila crtati: ribu, povrće, gljive… Pokazala je na gljive. Bila sam iznenađena jer ju baš nisam uspješno nacrtala…

Kada je Yeshumie tek došla, kupila sam engleski rječnik sa slikama. Zajedno samo učili iz njega. Prvo bi vidjela sliku, pa bi pokušala pročitati riječ ispod nje. Zatim bih joj rekla točan izgovor te riječi, a ona meni tu riječ na svojem jeziku. Bilo je smiješnih kombinacija. Na primjer, na amharskom, “rat” (štakor) znači večera. Mislim da svatko kada uči novu jezik pronađe riječi koje mu se sviđaju, bez obzira na značenje. Valjda vam se sviđa izgovor ili način na koji izgovarate riječ. Najdraža riječ koju sam naučila dosad je “kur-čim-čimt”, a znači gležanj. Tako mi je i hrvatska najdraža riječ “poklopac”. Ima još jedna zanimljivost koja mi se učinila “cool” – kada Etiopljani žele potvrdili nešto ili se složiti s vama, nemaju točnu riječ za to. Samo naprave dubok izdisaj pri čemu podignu obrve.

Komunikacija sa Yeshumie podsjetila me na knjigu Danila Kiša “Rani jadi: za djecu i osjetljive”. Radi se o strancu koji dolazi u malo selo u u potrazi za hranom, no nitko ga nije razumio. Ipak, na kraju priče shvatiš da ako osoba ima dobre namjere, pronaći će nekoga s kim će se uspjeti sporazumijeti. Ne mogu drugima objasniti kako se Yeshumie i ja razumijemo, ali nekako pronalazimo načine. Svaki dan postaje jednostavnije. Tko zna, možda ću jednog dana, ako ne pričati, barem dobro razumijeti amharski. Vjerojatno će prije Yeshumie naučiti engleski

Unatoč jezičnoj barijeri, dobro smo trenirale zajedno. Bilo je lijepo konačno imati ženskog trening partnera. To mi je nedostajalo još od fakulteta. Mislim da mi treniranje s curama daje natjecateljski naboj koji možeš izgubiti kada treniraš samo sa dečkima. U početku su naši treninzi bili malo čudni. Yeshumie bi uvijek trčala iza mene i pratila moj tempo. Zbog toga sam se osjećala malo krivo jer smo mi tim, a tim sve radi zajedno. Nisam htjela da se osjeća manje vrijednom trkačicom ili da ispadne da sam ja vođa ili nešto slično… ipak, s vremenom smo se bolje naviknule jedna na drugu i Yeshumie je počela trčati uz mene. Čak me počela i pitati za savjet što da obuče za trening.

Kada je Yeshumie tek stigla, imala je samo jedan par tenisica, samo za trening. Bilo mi je krivo pa sam joj dala par tenisica za utrku koje jedva da sam nosila. Imam puno različitih tenisica – Super Nova Sequence za duge staze, Super Nova Glide 4 za lagane treninge, AdiZero Tempo za srednje kilometraže, AdiZero F50 za duže brže dionice i AdiZero Pro za kratke brže dionice. Mogu samo zamisliti što je Yeshumie pomislila kad je vidjela moju “kolekciju”. Svaki trening drugačije tenisice! No, nisam samo ja njoj davala savjete što treba nositi za koji trening. Yeshumie mi je savjetovala da je prije dionica bolje nositi laganu majicu dugih rukava i hlače za trčanje, a ne samo kratke hlačice i majicu s kratkim rukavima.

Yeshumie je sada na putu u Etiopiju, a ja ponovo treniram s dečkima. Nemojte me krivo shvatiti, oni su sjajni partneri za trening, pružaju mi ogromnu podršku i motivaciju. Možda ću jednog dana ponovno otići na pripreme u Etiopiju, Yeshumie će opet doći trenirati s nama u AK Aviokarte.hr. To će biti početak trkačkog prijateljstva između jedne od prijestolnica trčanja na duge staze i zemlje koja je u tim disciplinama još uvijek premalo zastupljena.