Pohlepa i požuda danas su zavladale čovjekom i srušile vrijednost emocija na najnižu točku. I ne samo vrijednost nego i samo postojanje, a time i iskazivanje emocija. Emocije, koje su duh života i ništa ih ne može zamijeniti osim praznine, slamaju se u ljudima, potiskuju se, čime ljudi sve više nalikuju na lutke, možda dotjerane izvana, no pune slame iznutra. Slame koja bi jednog od skorih dana lako mogla početi viriti iz tijela.

Živjeti samo iz koristi i strasti prolazno je i ne jamči emotivni opstanak u budućnosti, nego upravo suprotno – emotivni krah. Svaka emocija odašilje poruku pošiljatelju i primatelju, to je neodvojivost obostranog dijeljenja. Zanemariti u sebi, a potom i skrivati od drugih, unutarnje stanje osjećaja, može jedino čovjek koji je prestao sebe voljeti. Ili nikad nije ni naučio. Nestankom ili nedostatkom ljubavi prema sebi, čovjeka obuzima osjećaj praznine, stanje koje ubija polako ali neumitno, jer tjera u tamu naše umove.

Tamom tumaraju izgubljeni, rekao je jednom netko i upravo je osjećaj izgubljenosti posljedica praznine u koju ulazimo zanemarivanjem sebe i svojih emocija. Neobično je kako mi unatoč tim spoznajama i dalje slijepo vjerujemo kako će tama nestati kao što jutro svaki put zamijeni noć. No, riječ je o drukčijoj vrsti tame, beskrajnom tunelu na čijem se kraju ne nazire svjetlost. A mi i dalje šutimo o svemu tome, čamimo u tami, više i ne tražeći hoće li se pojaviti svjetlost.

U tom tunelu beznadnosti strah je vladar. Strah zaustavlja svaki pokušaj izlaska iz tmine, on ne dopušta razmišljati. Strah od čega? morali bismo se zapitati. Teško bismo našli pravi odgovor, jer je posrijedi strah od straha. Skrivati taj strah od drugih ljudi, poglavito bliskih, dodatna je otežavajuća okolnost kojoj pribjegavamo u trenucima srama. Strah blokira sve druge emocije.

Što duže odgađamo podijeliti s bližnjima emocije koje smo sakrili ili pokušali ubiti u sebi, to je strah veći. Jedini način da ugledamo svjetlo jest “besramni” povratak našim emocijama i njihovo dijeljenje s drugima. Pa ma koliko se teškim takvo součavanje sa sobom i svijetom moglo učiniti. Drugog nema, ne u svijetu u kojem, tumarajući bezglavo lišeni emocija, počinjemo umirati prije smrti.