Već se dugo u jednom tjednu nije toliko puta spomenulo Ministarstvo kulture kao što se to dogodilo u prošlome. Vjerujem da ste pratili medije i da znate kako razlog tome nije bila ni kulturna politika ni nova strategija niti eventualni natječaj javnih potreba u kulturi za 2013. godinu nego – nogomet. Djelatnica Ministarstva kulture neprimjereno se ponijela na Europskome nogometnom prvenstvu i u Ministarstvu je iz tih stopa oformljeno povjerenstvo za utvrđivanje možebitnog prijestupa – je li, kao navijačica hrvatske nogometne vrste a s obzirom na svoje radno mjesto, trebala ili ne pokazati gole grudi cijelome svijetu.
Priča me razveselila isključivo jer je pokazala da je moguće i poslovično tromom državnom sustavu reagirati – BRZO.
Ako se procijeni da je brza reakcija potrebna.
Ono što me manje razveselilo jest da sam ustanovila, pretražujući inernetske stranice koje prate kulturu u Hrvatskoj, da javnost uopće nije reagirala na novost koju smo saznali iz izvještaja s Eurokazove tribine održane 31. svibnja 2012, a na kojoj se Ministrica Zlatar osvrnula i na razne medijske najave o mijenjanju određenih zakona ili donošenju specifičnih za svako područje umjetničke djelatnosti te zaključila kako treba donijeti krovni zakon, a ‘praksa će ovisiti o ljudima’.
U jednoj je rečenici izrečena gotovo pa cjelokupna kulturna politika zemlje.
Prije svega ispada da su MEDIJI donijeli vijesti o mijenjanju određenih zakona. Uopće ne mislim da mediji adekvatno prate kulturu i da su se udubili u situaciju u kojoj se ona nalazi u ovome razdoblju, ali nisu oni bili ti koji su najavili promjene kazališne zakonske regulative nego – Ministarstvo kulture. Cijela je zima protekla u raspravama o Zakonu o kazalištima i sapunicama, odnosu producenata, glumaca i javnih kazališta te sličnim temama, a mediji su, dakako, ta razmišljanja pratili.
Na svoj (senzacionalistički) način.
Uh.
A sada nešto što bi TREBALO biti VIJEST DANA, da će se raditi KROVNI ZAKON, Zakon o kulturi, a ne zakoni za pojedinačna područja, nije zainteresiralo baš nikoga.
Nevjerojatno iz dvaju razloga.
Prvi je da NA TRIBINI saznajemo da se namjerava raditi KROVNI zakon umjesto pojedinačnih zakona.
A drugi je razlog – da to nikoga ne zanima.
Hrvatska je u svojoj tradiciji uvijek imala lex specialis, odnosno zakon koji se specifično bavio kazalištem. Kada je u devedesetima donesen Zakon o upravljanju ustanovama u kulturi, kazalište je i tada bilo izdvojeno i na njega se novi Zakon nije odnosio. Ne odnosi se ni danas.
A zašto se stvari ne bi mijenjale?
Pa moraju se mijenjati, naravno!
Pogledamo li okruženje, vidjet ćemo da su od svojih specijaliziranih zakona odustali i Slovenci, Srbi i Crnogorci te da imaju Zakon o kulturi. Pa zašto ga ne bismo imali i mi?
Potpuno se slažem da nam valja razmišljati o tome i analizirati što su naši susjedi dobili donošenjem krovnog zakona za cijelu kulturu.
No, za to je prije svega potrebno napraviti ANALIZU NAŠEGA STANJA i utvrditi osnovne SMJERNICE kojima bi hrvatsko kazalište trebalo i željelo ići. Neko novo kazalište koje će imati RAZVOJNU komponentu i u programskom i organizacijskom smislu. Ovako mi se čini da je ponovno bačen u javnost «mjehur od sapunice». Ali, za razliku od onoga kada se samo GOVORILO O SAPUNICAMA – ovaj mjehur, premda mnogo važniji, nikoga nije zainteresirao.
Znate zašto?
Zato što je sad već svima jasno da nikakvih promjena – neće biti.
Promptnoj promjeni u stavu oko toga treba li djelatnica Ministarstva kulture pokazati grudi u svoje slobodno vrijeme ili ne svjedočili smo prošloga tjedna u vrlo kratkom vremenu, ali promjeni paradigme hrvatske kulture/kazališta – zasigurno nećemo još jako dugo.

A ministričina rečenica na tribini da će «praksa ovisiti o ljudima» nije za komentiranje. Jer praksa UVIJEK OVISI O POLITIČKOJ VOLJI onih koji donose zakone da ih i sprovedu (ili ne sprovedu), a ne o LJUDIMA. Ljudi u praksi nikada ništa neće promijeniti, ako tako ne odluči onaj tko je zakon donio.
Možemo se pak vratiti u svibanj 2002. godine kada je tadašnji ministar kulture Antun Vujić u jednom razgovoru komentirao Zakon o kazalištima: Možemo i preko noći laboratorijski donijeti još bolji pa se neće ni on primjenjivati. Treba, dakle, raditi na tome da se stvore uvjeti za primjenu tog zakona. (…) Problem je i u našoj ponekad isfrustriranoj kulturnoj javnosti, jer ma tko izrekao prijedlog i ma koliko on bio genijalan, odmah će se stvoriti strašan lobi koji će biti protiv toga.
Od te izjave do danas nije se promijenilo NIŠTA.
A poznavajući naš mentalitet – i NEĆE.

Svima, dakle, želim ugodan i miran ljetni san! Kazališta se zatvaraju do jeseni i budite
bez brige, nikakve promjene i turbulencije neće vam taj san pokvariti.