Nakon gotovo mjesec i pol dana rada u Aziji, napokon sam ponovno u Hrvatskoj.
Uvijek se iz drugačijeg (kulturno-političkog) okruženja vraćam kući prepuna vjere da je sustav mnogo jednostavnije promijeniti nego što to u stvarnosti jest.
Zapravo, ne znam odakle mi taj bezrazložni optimizam… Vjerojatno se vraćam puna elana jer u inozemstvu komuniciram s ljudima koji imaju slične interese, a nemam kontakta s «normalnim» životom.
I tako, vratih se u naš «normalni» život.
Normalni.
«Normalni».
Tko više zna što znači ta riječ?
Kad čovjek pogleda naše novine/medije i pokuša saznati što se događa u hrvatskoj kulturi, doista se upita – što znači ta riječ?
I kako se piše?
Mislim, riječ – NORMALNO.
S navodnicima?
Ili bez njih?
Ima li razlike?
Evo nekoliko primjera.

U Splitu je održana praizvedba predstave «Adio kauboju». Pratila sam na internetu pripreme i shvatila da se radi o velikom projektu.
Čitam najavu premijere u dnevnom listu, a jedino što mogu saznati jest da se Nataša Janjić, uistinu sjajna mlada glumica – skinula.
O glumi, o režiji, o tekstu, o dramatizaciji, o radu na predstavi, izazovima… nismo u spomenutom tekstu saznali ništa.
O jednoj sceni u predstavi – mogla se pogledati cijela fotogalerija.
To je vijest iz kulture?
Iz hrvatskog kazališta?
Kome je to vijest?
Kakva je to vijest?
Što nam to prenosi dnevni list o predstavi koja treba biti izvedena na drugom najstarijem festivalu u Hrvatskoj?
Nastavljam sa Splitom.
Čitam u drugim dnevnim novinama članak o programu kandidata za novog intendanta HNK-a u Splitu, Tončija Bilića.
I tako, razmišljam o promjeni koja bi mogla nastupiti ako Bilić bude izabran, kad odjednom, u uokvirenom dijelu, kao važna referenca, piše da je Bilić – zet Igora Kuljerića.
Molim?
Kakve veze ima program Tončija Bilića s njegovom suprugom i pokojnim mu tastom?
Radi čega je važna ta informacija?
Za segment opere? Drame? Baleta? Ili možda za poslovni dio vođenja kazališta?
Koga zanima bračno stanje kandidata i njegovo porodično stablo? Ili porodično stablo njegove supruge?
Što nam se želi prenijeti tom informacijom?
Valjda više nije nikakva vijest da bi se nakon pet (ili više?) neuspjelih natječaja napokon mogao izabrati intendant druge najveće kazališne institucije u zemlji pa ju treba ovakvim informacijama «začiniti»?
Je li to neko novo istraživačko novinarstvo?
Kad sam već na internetu, čitam malo i ostale vijesti iz kulture u istim novinama i pogled mi zapne za tekst o mladoj a već iznimno uspješnoj violončelistici Kajani Pačko.
Naslov je «Prvi novac u Berlinu zaradila sam na pokeru».
Ne vjerujem svojim očima.
Da bi se došlo do stupnja karijere do kojeg se vinula Pačko bili su potrebni sati, dani, mjeseci i godine vježbanja, vježbanja, vježbanja, vježbanja i – odricanja. No, u naslovu naših novina mjesto nije našlo ništa od rada, upornosti i talenta. Došla je, vjerojatno u šali i usput, izrečena rečenica o pokeru i prvom «zarađenom» novcu.
Čemu?
Zašto?
Što nam se (ponovno) želi poručiti i reći?
I za kraj, da ne bismo ispali iz goruće teme izbora novog intendanta HNK-a u Zagrebu, a u skladu s današnjom temom, na redu je iznenadna tiskovna konferencija gradonačelnika Bandića.
Čitam izvještaj na nekoliko internetskih portala.
Sjetih se priče o repi: «Povuci, potegni, iščupati ne mogu.»
Tako i ja.
Povlačim, potežem, ali shvatiti zašto je Bandić sazvao konferenciju i što je rekao javnosti, jednostavno – ne mogu.
Kaže Bandić da je kontaktirao Ured za kulturu. Pa onda kaže da ga nije kontaktirao. Pa je u suglasju s Uredom i strukom (Kazališnim vijećem HNK-a) donio odluku da je Lederer njegova kandidatkinja. Pa kaže nakon toga da je odluku donio sam. Ali zapravo nema «svog» kandidata.
ŠTO?
Što je ovo bilo?
Moram citiram zadnje rečenice koje je izgovorio Bandić: «Još jednom napominjem: ne želim političke sukobe i konflikte i Grad nema svog kandidata. Nisam govorio
uime Ureda za kulturu, Vlada donosi konačnu odluku.»
U čije je ime Bandić govorio i održao tiskovnu konferenciju?
Može li mi netko prepričati što se događalo na JEDINOJ TISKOVNOJ KONFERENCIJI S TEMOM KULTURE koju je u cijelom ovom mandatu sazvao gradonačelnik Bandić, dakle, OD 2009. GODINE?
Razvidno je jedno – kultura (ozbiljno) ne zanima više nikoga. Ni strukture vlasti ni javnost. Na kulturu se (ozbiljno) više uopće ne računa, a kamoli da bi kultura bila pokretačka poluga društva utemeljenog na „slavnoj višestoljetnoj uljudbi“, što se očekivalo i čak javno proklamiralo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća kada smo napokon postali «svoj na svome» i izborili svoju državu.
Od potencijalne ZEMLJE KULTURE postali smo KANTA ZA SMEĆE za sve što bi trebala biti kultura.
Je li ovo što jesmo danas upravo to što smo željeli POSTATI?
Je li ovo što imamo danas to što želimo OSTAVITI za sobom?
Moram priznati, za samo jedan dan splasnuo mi je sav optimizam.
Samo nas ČUDO može izvući… Pa da pokušamo ponovno krenuti.

Iz početka.