Lisbeth Salander je glavni ženski lik trenutno najprodavanijeg europskog romana, trilogije Millennium. Zašto pisati o romanu, o glavnom liku iz nekog romana na blogu koji bi se trebao baviti feminizmom, nasiljem… Odlučila sam pisati o ovom romanu zato što se bavi nasiljem protiv žena i čini mi se daje dobar odgovor na prvo pitanje iz naslova. Lisbeth Salander žrtva je nasilja. Kao dijete svjedokinja je obiteljskog nasilja, a kasnije i žrtva seksualnog nasilja. Unatoč tome uspijeva preživjeti i preuzeti kontrolu nad svojim životom.

Stieg Larsson, autor romana, aktivist u borbi protiv rasizma, pisao je iz zabave. Ipak, jasno je da nije slučajno što se pozabavio baš ovom temom, ali prije svega važan je način na koji se odabrao njome baviti, naime, nije se odabrao baviti, kao što to javnost često običava raditi, detaljima zločina s voajerskom znatiželjom i senzacionalistički. Umjesto toga usredotočuje se na jedan od ključnih problema u borbi protiv nasilja nad ženama, a to je rad institucija koje se bave zaštitom žrtava nasilja.

Mediji u utrci tiražama žele što je moguće više bizarnih, dosada neviđenih detalja, a propuštaju se sustavno pozabaviti uzrocima nasilja. Uzroci nasilja nisu osobne prirode i zato ih nećemo pronaći u biografiji žrtve, nasilje protiv žena je društveni problem i uzroke bi trebalo tražiti analizirajući društveni kontekst. Uzrok je rodna neravnopravnost i svi oblici u kojima se ona manifestira. Analizom predrasuda, stereotipa, stavova vezanih za očekivanja od muškaraca i žena mogli bismo razumjeti uzroke nasilja protiv žena, a govor o uzrocima mogao bi potaknuti rad na prevenciji tj. postizanju rodne ravnopravnosti.

Stieg Larsson nije toliko zaokupljen uzrocima nasilja, ali što je izuzetno važno bavi se onim što je druga najvažnija komponenta u radu s nasiljem, a to je rad institucija. Bavi se prije svega propustima sistema koji žrtve treba zaštiti od nasilja. Lisbeth je žrtva koju su institucije sistema izdale svaki put kada su je trebale zaštiti.

Lisbeth tako prestaje biti samo lik iz romana. Lisbeth je jedna od onih djevojčica iz doma u Osijeku koje su osobe odgovorne za njihovu dobrobit proglasile promiskuitetnima da bi zaštitile sebe, a novinski naslovi proglašavali prostitutkama da prodali više primjeraka. Lisbeth je naša klijentica kojoj su na policiji rekli da nije dovoljno pretučena da bi bila silovana, ili ona koja je 14 puta ponavljala svoj iskaz o silovanju da bi država mogla imati kvalitetan slučaj, a počinitelj najbolju obranu. Ili klijentica kojoj su prilikom davanja iskaza rekli da se razgovara kao da još nije krenula u osnovnu školu.

I sad na red dolazi ključno pitanje. Zašto žene ne prijavljuju nasilje, zašto nemaju povjerenja u sustav? Zašto na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih?

Hrvatski pravosudni sustav žrtvu tretira prije svega kao svjedokinju, što znači da ona najčešće ni nema pravnog zastupnika jer iako na njega ima pravo uglavnom je nitko o tome ne obavijesti. U središtu istrage i sudskog procesa su djelo i počinitelj, žrtva je važna samo onoliko koliko je njezino svjedočenje korisno u postupku dokazivanja. Na sudu i više puta mora ponavljati detalje zločina dok joj počinitelj sjedi iza leđa (i ima joj pravo postavljati pitanja), a u sudnici su njegova rodbina ili novinari.

Još uvijek se pitate zašto žene ne prijavljuju nasilje?

Sustav ne samo da ne štiti žrtve nasilja nego ih ponovo viktimizira, ili mogli bismo malo manje uvijeno reći «siluje»….

Lisbeth u 13 godini, poslije pokušaja ubojstva svog oca obiteljskog nasilnika, završava u psihijatrijskoj ustanovi, od žrtve postaje okrivljena. Kako tada nailazi na nerazumijevanje policije, odbija dalje komunicirati s predstavnicima sustava i rješava svoje probleme sama.

Ono što osobito smeta su upravo ideje o neobičnosti ili kontroverznosti Lisbeth jer čini se da pokazuju dvije stvari. Prvo, postoji voajerska potreba da znamo detalje zločina. Na primjer, Ženska soba stalno dobiva upite novinara imamo li na raspolaganju žrtvu koja je voljna s njima podijeliti detalje svog traumatskog iskustva. I drugo, puno nam je lakše gledati nasilje sustava prema žrtvama nego pokušaje suprotstavljanja sistemu.

Od žrtava se očekuje da ostanu žrtve, da bi sistem mogao ostati kakav jest, da se ne bi morao mijenjati, a možda i naši stavovi i predrasude s njima. Jer sustav je odgovornost čitavog društva, a ne samo onih koji s njim imaju problem. Kada se pojavi netko poput Lisbeth, pa makar i u romanu nismo sigurni kako reagirati. Ono što je za nekog kontroverzno, iz druge perspektive može biti inspirativno. Izrazito je inspirativno kako se Lisbeth nosi s nekim od najbolnijih ženskih iskustava (preživljavanja nasilja, borbe za sebe, nošenja s ljutnjom i bijesom i sl.). Upravo takva iskustva su izuzetno bolna, zbog toga jer prije svega sa sobom nose stigmu i neprihvaćanje.

Ljutnja je, naime, povlastica moćnih, zato je žene tako rijetko iskazuju (zato jer je „ne znaju“ izraziti, pa godinama trpe nasilje), jer kada se ljutite, a nemate moć nešto poduzeti u vezi s tim ispadate smiješni i osjećate se glupo i bespomoćno. U procesu socijalizacije djevojčice i dječaci uče pokazivati i skrivati različite emocije, dječaci tako uče skrivati tugu (ne smiju plakati), a djevojčice ljutnju i bijes ( ne smiju vikati i sl.). I jedno i drugo je nasilje.

Lisbeth ima moć i koristi je, (koristi i fizičko nasilje kada je to potrebno) ne onako kako to žene najčešće rade, da bi pomogle drugima (iako naravno radi i to) ili da bi zadovoljila neku apstraktnu ideju pravde, nego prije svega da bi riješila svoje probleme. Lisbeth je jedna od serije ženskih likova u književnosti koje se bune protiv načina na koje ih društvo tretira i za većinu njih to završava tragično ( Ana Karenjina, Emma Bovary). Lisbethina priča ipak ima happy end. Kako ona do njega dolazi?

Vrlo jednostavno, tako što stavlja sebe i svoje potrebe na prvo mjesto, što žene rijetko rade i pritom koristi sva sredstva koja su joj na raspolaganju, dakle, radi upravo ono što obično rade muški junaci. Kontroverzna ili nadahnjujuća?

Lisbeth uspijeva riješiti svoje probleme sama i tako ponuditi neka od rješenje, ipak koliko god je to nadahnjujuće, to ne smije biti jedina poruka. Naime, poruka bi bila da se takav slučaj ne smije dogoditi, jer iako Lisbethin problem počinje kao obiteljsko nasilje, upravo nemar institucija dovodi do toga da je postaje višestruka žrtva nasilja, te da ostaje prepuštena sama sebi.

Među pet žena nominiranih za nagradu Zagrepčanka godine ove je godine i Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe.

Kako stoji u obrazloženju nagrade na stranicama grada Zagreba, nagrada Zagrepčanka godine dodjeljuje se građankama Grada Zagreba koje su svojim djelovanjem znatno pridonijele afirmaciji žena u društvu i u javnosti, afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te postigle prepoznatljive rezultate na podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu s gospodarstvenog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta.

Nagrada Zagrepčanka godine dodjeljuje se na Međunarodni dan žena, 8. ožujka.

Ova nagrada lijepa je simbolična praksa koja ističe važnost rada na rodnoj ravnopravnosti i pokazuje prepoznavanje i podršku za sve one koji na njoj rade.

Kako predsjednički kandidati i hrvatski mediji vide prosječnog hrvatskog birača ili biračicu?

Ako je suditi po predizbornim kampanjama, tv emisijama i natpisima u novinama otprilike ovako: izrazito neozbiljan/na, prilično nestalne koncentracije, krajnje jednostavna rječnika, slabe memorije i gotovo nikakvog analitičkog potencijala… ne moram dalje, jasno vam je.

Kako drukčije shvatiti ono o čemu svjedočimo posljednja dva tjedna medijskog prostora u Hrvatskoj?

Prisjetimo se, iako je svježe, priče o podjelama na svjetlo i tamu, o crvenoj Hrvatskoj… zar netko zaista misli da ćemo slijediti primjer bratske republike Venezuele? Nekako sumnjam… Ako su priče o svjetlu i tami kao dojmljivoj poruci pomalo smješne, ono što je nudio drugi kandidat u drugom krugu kampanje najbolje je opisati kao prijeteće. Loše zamaskirana u populističku retoriku reda, rada i bogobojaznosti, nudila nam se klijentistička priča bez ikakvih političkih stavova koja koketira s kim god je potrebno da bi zadržala svoje pozicije, te je upravo zato i najopasnija. Bandićeve poteze kao predsjednika teško je i predvidjeti jer i nije imao programa i ciljeva osim postati predsjednik, a prikazivao se s najstrašnijim avetima hrvatske političke prošlosti u smislu ljudi, ali i stavova.

Ili vratimo se na trenutak na sami početak kampanje i sve one nezavisne kandidate koji su do jučer bili članovi stranaka. Blaga je kritika reći kako su svi nedovoljno pripremili svoje uloge te zato bili krajnje neuvjerljivi kao hrabri, neovisni i beskompromisni borci protiv korupcije koje nitko ne drži u šaci.

Toliko nedavnih događaja kalja tu uzvišenu neovisnost, a može se spomenuti samo još ono „zgodan i šarmantan“- je li to neovisnost, politički talent, ustrajanje na nekom važnom pitanju od zajedničkog interesa, uopće ikakva relevantna osobina za unaprijeđivanje političkog života? Najsuvislija kampanja bila je ona Vesne Pusić, ali ona ima jedan drugi problem. Pusić je jedina u kampanji govorila argumentirano i konkretno, može se reći da se potencijalnim biračima obraćala kao razumnim i inteligentnim ljudima koji su u stanju pratiti rečenicu dulju od tri riječi i razumjeti nešto kompliciranije od narodne poslovice. Njezin osnovni problem je naravno taj što je žena, a u Hrvatskoj, čini se, žene ipak najčešće na najviše pozicije mogu doći samo ako ih tamo krajnje netransparentnim postupcima, «instaliraju» moćni muškarci.

Zatim mediji, neka bude HRT jer mora biti. Zašto? Naprimjer, izbor sugovornika u emisiji „Otvoreno“: Željko Kerum je politički analitičar, a Slaven Letica relevantan politički čimbenik? Netko je negdje nešto pobrkao ili Hloverka Novak Srzić ili ja?

Neizbježan gost, Milan Ivkošić…Zar se nitko drugi u Hrvatskoj ne bavi političkim novinarstvom (nije li, ako bismo zahtjevali malo novinarske objektivnosti i profesionalne kritike, ono što Ivkošić radi uvreda za novinarstvo?) Mislim da ne postoji novinar u Hrvatskoj koji je u zadnjih 20 godina dobio više prostora na HRT-u od Milana Ivkošića. Zašto je tome tako? Koji su kriteriji za pozivanje gostiju u studio najgledanjie političke emisije na javnoj televiziji? Razmislimo i najvjerojatnije će nam svima na um pasti neko ime koje jednako dugo (ako ne i dulje), jednako intenzivno (je li ovdje uistinu potreban komparativ?) i mnogo profesionalnije prati hrvatsku političku scenu (a i da nije tako ne bi bilo loše povremeno čuti drugo mišljenje barem da se zadovolji forma i stvori privid javne televizije).

Drugi, od dvoje povjerljivih vodiča u „Otvorenome“, Mislav Togonal, ničim neizazvan (kao što bi to rekao Luka Bebić) nekoliko večeri prije kaže kako hrvatske građane ionako ne zanima koliko je tko od predsjedničkih kandidata potrošio u kampanji. Porezne obveznike usrećio bi onaj tko bi bio voljan gospodinu Togonalu objasniti (a možda i sankcionirati ovakve izjave) da je on u tom trenutku zaposlenik javnog servisa koji štiti interese građana, a ne privatna osoba na zabavnoj kavi s ekipom kojoj izlaže svoje fantastične zaključke. Hloverka Novak Srzić koja tapše gospodina Ivkošića po ramenu, Slaven Letica koji evocira svoje uspomene na junačku mladost. Što je „Otvoreno“? Često se doima da prisustvujemo maloj grupi podrške za rastužene simpatizere desnice.

O tezama i rječniku Milana Ivkošića koji su nepristojni, neargumentirani, nesuvisli i samo izraz povrijeđene taštine (i teško kontrolirane tuge zbog fijaska svih kandidata kojima je bio sklon) ne treba više trošiti riječi. Naime, za gospodina Ivkošića, funkcija predsjednika odjednom nema nikakvu važnost (možda bi da HDZ-e nema većinu u Saboru tvrdio da i Sabor treba ukinuti ili nešto slično). Ovo nije tekst o Milanu Ivkošiću, ali se svojom sveprisutnosti kao i neospornim novinarskim kvalitetama jednostavno nametnuo kao najbolji primjer onog što ne valja u hrvatskom novinarstvu.

I kad je već riječ o tome, istupi raznih drugih «likova» s ove «scene» poput političkog analitičara Jutarnjeg lista Davora Butkovića o tome kako ga je Ivo Sanader zavarao nisu ništa drugo nego smješni, i nitko s trunkom dostojanstva ne bi ih sebi dopustio. „Strašna“ situacija s Ivom Sanaderom pojavila se samo kao šlag na torti (ako vam do sad nije bilo jasno kako vas vaši izabrani zastupnici doživljavaju, evo pogledajte, radije vas i ne uzimaju u obzir i misle da sebi mogu dopustiti sve, pa to i rade) i logična je kulminacija njegova stila upravljanja kojem smo svjedočili posljednjih 10 godina.

Iza nas su dva turbulentna tjedna, ne mogu reći da me je itko od nabrojanih aktera iznenadio, ali me još jednom naljutilo kad sam ponovo osvijestila za kakve nas budale smatraju (Anthony Easthope blagoslovio nas je s onom da ljudi nisu kulturni papci, pa da dodamo, nisu ni politički papci). Izazvani smo da budemo zaista „otvoreni“ (a to i priliči građanskoj odgovornosti): gospodin Josipović nije dobio izbore nego su ih svi ostali izgubili, a oni koje je Ivo Sanader iznenadio ili se ne bi trebali profesionalno baviti bilo novinarstvom bilo politikom ili lažu.

HRT-a, EPH-a, Vecernji list (možda bi se moglo i dalje) samo se pretvaraju da se bave nekakvim novinarstvom, a sve je to zapravo samo privatna zabava (i posao!) nekolicine ljudi i to istih ljudi posljednjih 20 godina. Koje je drugo objašnjenje, da unatoč tome što svoj posao obavljaju ispod svih profesionalnih kriterija, a k tome još dopuštaju napade ad hominem (npr. Ivkošić tako izjavljuje da je Alka Vuica kreatura prirode), ti ljudi i dalje bez ikakvih posljedica ostaju na svojim ugodnim radnim mjestima?

A mi sve to plaćamo.

I ima li nade (ili barem maštane verzije)?

Uvijek ima. Promijeniti zakon o stranačkom financiranju (stranke prestati u ovoj mjeri i na ovaj način financirati iz proračuna, a netko za to treba početi lobirati), HRT-u smanjiti proračunske prihode za, pa podosta, 40% (you wish!), a Jutarnji i Vecernji prestati kupovati (ili su nam to zli poroci?). Sigurna sam da bi nas onda i jedni i drugi i treći puno ozbiljnije shvaćali.

Paula & StellaBelleGambe

Krajem godine obično radimo inventure i svodimo račune i razmišljamo što si želimo u novoj godini. Neću se baviti lošim, neka ode, a dobro, čini mi se, ove je godine bilo u jednoj situaciji, čak i izuzetno dobro. Mislim, naravno, na studentsku borbu za besplatno školstvo. Borba za besplatno školstvo pokazala je snagu, fokusiranost, hrabrost, upornost, artikuliranost, nepristajanje na manipulacije, nepristajanje na stvaranje hijerarhije i vođa, poprilično toga što mi se čini da bi nam bilo dobro poželjeti si u novoj godini.

Sretna vam i aktivna (aktivistična, čak) 2010. godina.

Tekst je preuzet s web-a /www.slobodnifilozofski.com/, činio nam se prigodnim s obzirom na građanske dužnosti koje nas čekaju.

Mrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel da “živjeti znači biti pristran”. Ne mogu postojati samo ljudi, tuđinci u gradu. Tko zaista živi mora biti građanin, mora biti pristrasan. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život. Zato mrzim indiferentne. Indiferentnost svojom mrtvom težinom pritišće historiju. To je gvozdena kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se često udave najsjajniji elementi, to je močvara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrđih zidina, bolje od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurišnike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata.

Indiferentnost snažno djeluje kroz historiju. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što se ne može računati; ono što kvari projekte, što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se događa, zlo koje pogađa sve, moguće dobro koje herojski čin (univerzalne vrijednosti) može da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade, pušta da se zapletu čvorovi, koje kasnije jedino mač može da presječe, dozvoljava da se donesu zakoni, koje će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti ljudi, koje će kasnije jedino ustanak moći oboriti. Fatalnost koja dominira historijom nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva..

Događaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju tkanje kolektivnog života, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, ličnim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Ali događaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovršeno: i tada izgleda da se neminovna sudbina sručila i prevrnula život svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu željeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice događaja, htio bi da bude jasno da on to nije želio i da on nije odgovoran. Neki plačno lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja uradio ono što mi je bila dužnost, da sam se potrudio da iskažem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodušnost, svoj skepticizam, smatra se krivim što nisu pružili ruku i aktivno pomogli one skupine građana, koji su se, baš da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto toga postigne neka dobra stvar.

Većina njih, pošto se neprilika dogodi, najviše vole govoriti o propasti ideala, o programima koji su definitivno propali i o drugim sličnim divotama. Tako ponovno otpočinju svoju odsutnost od svake odgovornosti. I to nije stoga što jasno ne vide stvari, i što po neki put nisu u stanju da programiraju divna rješenja hitnih problema ili pak onih, koji mada zahtijevaju dugačke pripreme, jednako tako su žurni. No sva ta rješenja ostaju divno neplodna, jer taj doprinos životu zajednice ne obasjava nikakvo moralno svjetlo; ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne oštrog osjećaja historijske odgovornosti, koja zahtijeva da svi budu u životu aktivni i koja ne dopušta agnosticizme i indiferentnost nikakve vrste.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih žrtava. Tražim da svaki od njih položi račun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega postavio život i koje svaki dan pred njih on ponovno postavlja, račun o onome što je učinio i što nije uradio. I osjećam kako ću biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito sažaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. Živim i osjećam kako snažna svijest na mojoj strani već aktivno bije boj za budući grad, koji moja strana već izgrađuje. I u njemu lanac društvenih obaveza ne opterećuje samo malobrojne, u njemu sve što se zbiva se ne događa slučajno, fatalistički, već je to razumno djelo njegovih građana. U tom gradu nitko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni žrtvuju i daju krv vlastitih žila u toj žrtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoće da se koristi s ono malo dobra što je stečeno djelovanjem malobrojnih i iživljava svoje razočaranje grdeći žrtvu, baš će taj iskrvariti, jer neće uspiti u vlastitoj namjeri.

Živ sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.