Lisbeth Salander je glavni ženski lik trenutno najprodavanijeg europskog romana, trilogije Millennium. Zašto pisati o romanu, o glavnom liku iz nekog romana na blogu koji bi se trebao baviti feminizmom, nasiljem… Odlučila sam pisati o ovom romanu zato što se bavi nasiljem protiv žena i čini mi se daje dobar odgovor na prvo pitanje iz naslova. Lisbeth Salander žrtva je nasilja. Kao dijete svjedokinja je obiteljskog nasilja, a kasnije i žrtva seksualnog nasilja. Unatoč tome uspijeva preživjeti i preuzeti kontrolu nad svojim životom.

Stieg Larsson, autor romana, aktivist u borbi protiv rasizma, pisao je iz zabave. Ipak, jasno je da nije slučajno što se pozabavio baš ovom temom, ali prije svega važan je način na koji se odabrao njome baviti, naime, nije se odabrao baviti, kao što to javnost često običava raditi, detaljima zločina s voajerskom znatiželjom i senzacionalistički. Umjesto toga usredotočuje se na jedan od ključnih problema u borbi protiv nasilja nad ženama, a to je rad institucija koje se bave zaštitom žrtava nasilja.

Mediji u utrci tiražama žele što je moguće više bizarnih, dosada neviđenih detalja, a propuštaju se sustavno pozabaviti uzrocima nasilja. Uzroci nasilja nisu osobne prirode i zato ih nećemo pronaći u biografiji žrtve, nasilje protiv žena je društveni problem i uzroke bi trebalo tražiti analizirajući društveni kontekst. Uzrok je rodna neravnopravnost i svi oblici u kojima se ona manifestira. Analizom predrasuda, stereotipa, stavova vezanih za očekivanja od muškaraca i žena mogli bismo razumjeti uzroke nasilja protiv žena, a govor o uzrocima mogao bi potaknuti rad na prevenciji tj. postizanju rodne ravnopravnosti.

Stieg Larsson nije toliko zaokupljen uzrocima nasilja, ali što je izuzetno važno bavi se onim što je druga najvažnija komponenta u radu s nasiljem, a to je rad institucija. Bavi se prije svega propustima sistema koji žrtve treba zaštiti od nasilja. Lisbeth je žrtva koju su institucije sistema izdale svaki put kada su je trebale zaštiti.

Lisbeth tako prestaje biti samo lik iz romana. Lisbeth je jedna od onih djevojčica iz doma u Osijeku koje su osobe odgovorne za njihovu dobrobit proglasile promiskuitetnima da bi zaštitile sebe, a novinski naslovi proglašavali prostitutkama da prodali više primjeraka. Lisbeth je naša klijentica kojoj su na policiji rekli da nije dovoljno pretučena da bi bila silovana, ili ona koja je 14 puta ponavljala svoj iskaz o silovanju da bi država mogla imati kvalitetan slučaj, a počinitelj najbolju obranu. Ili klijentica kojoj su prilikom davanja iskaza rekli da se razgovara kao da još nije krenula u osnovnu školu.

I sad na red dolazi ključno pitanje. Zašto žene ne prijavljuju nasilje, zašto nemaju povjerenja u sustav? Zašto na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih?

Hrvatski pravosudni sustav žrtvu tretira prije svega kao svjedokinju, što znači da ona najčešće ni nema pravnog zastupnika jer iako na njega ima pravo uglavnom je nitko o tome ne obavijesti. U središtu istrage i sudskog procesa su djelo i počinitelj, žrtva je važna samo onoliko koliko je njezino svjedočenje korisno u postupku dokazivanja. Na sudu i više puta mora ponavljati detalje zločina dok joj počinitelj sjedi iza leđa (i ima joj pravo postavljati pitanja), a u sudnici su njegova rodbina ili novinari.

Još uvijek se pitate zašto žene ne prijavljuju nasilje?

Sustav ne samo da ne štiti žrtve nasilja nego ih ponovo viktimizira, ili mogli bismo malo manje uvijeno reći «siluje»….

Lisbeth u 13 godini, poslije pokušaja ubojstva svog oca obiteljskog nasilnika, završava u psihijatrijskoj ustanovi, od žrtve postaje okrivljena. Kako tada nailazi na nerazumijevanje policije, odbija dalje komunicirati s predstavnicima sustava i rješava svoje probleme sama.

Ono što osobito smeta su upravo ideje o neobičnosti ili kontroverznosti Lisbeth jer čini se da pokazuju dvije stvari. Prvo, postoji voajerska potreba da znamo detalje zločina. Na primjer, Ženska soba stalno dobiva upite novinara imamo li na raspolaganju žrtvu koja je voljna s njima podijeliti detalje svog traumatskog iskustva. I drugo, puno nam je lakše gledati nasilje sustava prema žrtvama nego pokušaje suprotstavljanja sistemu.

Od žrtava se očekuje da ostanu žrtve, da bi sistem mogao ostati kakav jest, da se ne bi morao mijenjati, a možda i naši stavovi i predrasude s njima. Jer sustav je odgovornost čitavog društva, a ne samo onih koji s njim imaju problem. Kada se pojavi netko poput Lisbeth, pa makar i u romanu nismo sigurni kako reagirati. Ono što je za nekog kontroverzno, iz druge perspektive može biti inspirativno. Izrazito je inspirativno kako se Lisbeth nosi s nekim od najbolnijih ženskih iskustava (preživljavanja nasilja, borbe za sebe, nošenja s ljutnjom i bijesom i sl.). Upravo takva iskustva su izuzetno bolna, zbog toga jer prije svega sa sobom nose stigmu i neprihvaćanje.

Ljutnja je, naime, povlastica moćnih, zato je žene tako rijetko iskazuju (zato jer je „ne znaju“ izraziti, pa godinama trpe nasilje), jer kada se ljutite, a nemate moć nešto poduzeti u vezi s tim ispadate smiješni i osjećate se glupo i bespomoćno. U procesu socijalizacije djevojčice i dječaci uče pokazivati i skrivati različite emocije, dječaci tako uče skrivati tugu (ne smiju plakati), a djevojčice ljutnju i bijes ( ne smiju vikati i sl.). I jedno i drugo je nasilje.

Lisbeth ima moć i koristi je, (koristi i fizičko nasilje kada je to potrebno) ne onako kako to žene najčešće rade, da bi pomogle drugima (iako naravno radi i to) ili da bi zadovoljila neku apstraktnu ideju pravde, nego prije svega da bi riješila svoje probleme. Lisbeth je jedna od serije ženskih likova u književnosti koje se bune protiv načina na koje ih društvo tretira i za većinu njih to završava tragično ( Ana Karenjina, Emma Bovary). Lisbethina priča ipak ima happy end. Kako ona do njega dolazi?

Vrlo jednostavno, tako što stavlja sebe i svoje potrebe na prvo mjesto, što žene rijetko rade i pritom koristi sva sredstva koja su joj na raspolaganju, dakle, radi upravo ono što obično rade muški junaci. Kontroverzna ili nadahnjujuća?

Lisbeth uspijeva riješiti svoje probleme sama i tako ponuditi neka od rješenje, ipak koliko god je to nadahnjujuće, to ne smije biti jedina poruka. Naime, poruka bi bila da se takav slučaj ne smije dogoditi, jer iako Lisbethin problem počinje kao obiteljsko nasilje, upravo nemar institucija dovodi do toga da je postaje višestruka žrtva nasilja, te da ostaje prepuštena sama sebi.

4 Responses to “Zašto žene ne prijavljuju nasilje ili tko je Lisbeth Salander?”