Duhovna obnova

Jednom su učenici Ivanovi pošli za Isusom i zapitali su ga: “Učitelju, gdje stanuješ?” Isus ih je pozvao da dođu i da vide. I tako se dogodio jedan značajan susret, početak hoda za Isusom, osnivanje prve jezgre Isusovih učenika.

Međutim, Ovo je pitanje samo jeka davnog Božjeg pitanja iz Raja zemaljskoga: “Čovječe, gdje si?” Čovjek koji se zbog grijeha sakrio pred licem Božjim, neprestano je traženo biće. Bog nas traži, gotovo da pita i nas: “Gdje stanuješ?” Zato je i Isusu Bog u svojoj Riječi postao čovjekom i nastanio se među nama. Pošao je ususret čovjeku, da nas nađe ondje gdje se nalazimo, da postane s nama jedno, kako bismo lakše shvatili da je Bogu stalo do naše sreće.

Božićni i novogodišnji dani za mnogo kršćane su i dani susreta sa službenikom Crkve u njihovim domovima. To se naziva blagoslovom obitelji, blagoslovom stana. Otvaramo vrata svoga stana. Tu gdje stanujemo želimo osjetiti i blagoslov, pohod Božji. S jedne strane, dakle, možemo na neki način kroz taj vidljivi znak blagoslovne molitve Bogu pokazati gdje stanujemo. Međutim, pitanje je daleko dublje. Važno je zapitati se gdje mi istinski stanujemo, gdje ti istinski stanuješ, gdje si na najizvorniji način kod sebe, kod kuće. Tada je to pitanje koje zadire u našu nutrinu, u onaj duboki, intimni dio našega bića. Riječ je o stanu naše duše, našeg srca. Gdje stanuješ, gdje si kod kuće? Nije li često istina da u onom najdubljem smislu nismo gotovo nikada kod kuće. Uvijek smo izvan sebe, rastrgani planovima, problemima, željama. strepnjama. Ne znamo se odmoriti u dubinama svoga vlastitog bića. Zato smo često nervozni, rastreseni, nepažljivi. Čudimo se različitim stresovima i napetim psihičkim stanjima.

A sve je to upravo zato što si ne znamo priuštiti istinski odmor u dubinama vlastitog bića. U iskustvu dubokog sjedinjenja ovog tjelesnog bića i svih duševnih sposobnosti i tajni krije se i iskustvo najdubljeg mira i odmora. Tek u takvom stanju sabranosti možemo otkriti samoga sebe, možemo osjetiti prostore gdje smo istinski kod kuće. To smo mi sami, naše vlastite dubine. Iz tog iskustva moguće je susresti drugo biće, jer tako smo istinski sposobni primijetiti drugoga i otkriti mu mjesto u našem srcu, u našoj nutrini. Tek tako možemo prihvatiti i Isusa, koji intenzivnije nego mi i s više čežnje nego mi želi otkriti mjesto gdje mi stanujemo i prodrijeti u našu nutrinu, tj. ostvariti susret.

Taj će nam susret biti na blagoslov, jer s Isusovim dolaskom u nas ulazi svjetlo i istina. U ljepoti njegova dolaska prepoznat ćemo još jasnije i sami sebe, vidjet ćemo se kakvi jesmo. Možda se upravo toga i bojimo? Možda ne želimo vidjeti sebe u istini? Možda bježimo od nekih spoznaja? Možda smo blokirani nekim predrasudama, traumama, kompleksima i zato tako rado bježimo od Isusa, bježimo od sebe?

Međutim, istina će nas osloboditi, tj. Isus koji je Istina oslobodit će nas od svih naših spona, strahova, nesigurnosti. Dopustimo Isusu ne samo da po blagoslovu uđe među zidove našeg stana, sobe gdje stanujemo, nego neka uđe u dubine našega bića, u stan našeg srca, kako bismo mogli doživjeti puninu njegova blagoslova.