Iako je komunistički režim u sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, krenuo oprezno, njegovi postupci u praksi, stvorili su dodatnu netrpeljivost Katoličke crkve prema novoj vlasti. Komunistički režim na čelu s Josipom Brozom Titom, pokušavao je djelovati na crkvenu vlast u Jugoslaviji, da oslabi veze sa Svetom Stolicom, i formira “narodnu crkvu”, koja bi bila pod nadzorom nove vlasti. Takvoj politici se najviše protivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske konferencije biskupa Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Ostali biskupi su ga u pravilu podržavali, iako je bilo i onih koji su bili spremni na veću suradnju s vlastima, ali nikad u smislu, da bi se odrekli odanosti Svetoj Stolici. Komunistički režim računao je na moguće nejedinstvo biskupa, međutim kada su svi biskupi jednodušno potpisali pastirsko pismo u rujnu 1945., u kojem oštro osuđuju postupke nove vlasti, odustao je od taktiziranja, i krenuo u otvoreni rat protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve. Još je žešće nastavljeno s uhićenjima svećenstva, gušenjem vjerskog tiska, oduzimanjem crkvene imovine, smanjivanjem vjerske obuke, zatvaranjem vjerskih škola i sličnih oblika gušenja vjerskih sloboda.

Vrhunac udara komunističkog režima, na Katoličku crkvu, bilo je suđenje i presuda nadbiskupu Stepincu 1946. No zatvaranjem nadbiskupa Stepinca, vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoj nadzor, a izazvala je još veću netrpeljivost, kako velikog dijela hrvatskog naroda tako i demokratskog dijela svijeta prema jugoslavenskom režimu. Namještenim sudskim postupcima pripadnicima Katoličke crkve i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskog sustava, Jugoslavija je u demokratskom svijetu pokazala svoje pravo lice, kao totalitarna država. Zbog nepovoljnih međunarodnih prilika Jugoslavija je nastojala po svaku cijenu održavati, kakve takve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

U vrijeme sukoba jugoslavenske vlasti sa SSSR-om došlo je do prividnog zatišja u crkveno-državnim sukobima. No vlasti su sve to vrijeme smišljale način kako da razbiju jedinstvo Katoličke crkve. Posljednji pokušaj za ostvarenjem tog cilja, bilo je osnivanje staleških svećeničkih udruženja. Cilj vlasti bio je da pomoću udruženja razbije jedinstvo Katoličke crkve, odnosno oslabi crkvenu vlast, te tako ostvari svoj cilj o stvaranju “narodne crkve”. Nešto veći uspjeh vlasti u osnivanju udruženja, u kojoj je vlast tjerala svećenstvo što silom, što povlasticama, bio je u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj, doživjela potpuni neuspjeh. Kako su biskupi u Jugoslaviji, uz podršku Svete Stolice, zabranili svećenstvu članstvo u udruženjima, došlo je do dodatnog zaoštravanja odnosa između Katoličke crkve i komunističkog režima. Jugoslavenska vlada je zbog te odluke uputila prosvjedno pismo Svetoj Stolici, na koje je Sveta Stolica odgovorila svojim prosvjednim pismom, u kojem je iznijela sve probleme koji narušavaju vatikansko-jugoslavenske odnose. Uslijedila je odluka Svete Stolice o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom, nakon čega je jugoslavenska vlada prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 1952. godine.

Jugoslavenska vlast je okrivljavala Svetu Stolicu za sve što se događalo u svezi s Katoličkom crkvom u zemlji, ali i za sve međunarodne nedaće koje su joj se događale, a naročito u svezi s Trstom. U hajci na Svetu Stolicu i Katoličku crkvu u zemlji državni mediji su odigrali veliku ulogu, bespoštedno vodeći kampanju, bez mogućnosti obrane, da ih ocrni u narodu. Tito je nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, pokušavao naći rješenje direktnim pregovorima s biskupima u Jugoslaviji, ali su oni i dalje ostali vjerni Svetoj Stolici, i ti su pokušaji propali.

Iako je jugoslavenska vlada nastojala smiriti odnose s Katoličkom crkvom, uvidjevši da represivna politika prema Crkvi ne donosi za vladu pozitivne rezultate, ipak je i dalje djelovala na razbijanju crkvenog jedinstva koristeći se staleškim svećeničkim udruženjima. I dalje je radila na materijalnom slabljenju Crkve nacionalizacijom crkvenih zgrada i građevinskog zemljišta. Iako je u međuvremenu 1953. donesen i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je jamčio vjerska prava, u praksi se za samu Crkvu nije ništa bitno promijenilo.

Kada je 1960. umro kardinal Stepinac, kojeg je jugoslavenski režim smatrao glavnom smetnjom za sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, vlada je najavila da će raditi na sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Šepera nastojala je prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima vlade u cilju rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Želji jugoslavenske vlade da normalizira odnose s Katoličkom crkvom pogodovale su i promjene u politici same Crkve, očitovane u najavama i odlukama Drugog vatikanskog koncila koji se održavao od 1962. do 1965. godine. Drugi vatikanski koncil najavio je otvaranje Katoličke crkve dijalogu s ateistima i ateističkim društvima, te tako olakšao pregovore između jugoslavenske vlade i Svete Stolice. Iako su ti pregovori bili teški i dugotrajni, jer ni jugoslavenska vlada ni Katolička crkva, a posebice biskupi u Jugoslaviji, nisu bili skloni odstupanju od svojih temeljnih načela, Sveta Stolica je – iako nadbiskup Šeper i biskupi nisu tome bili skloni – odlučila potpisati Protokol o normalizaciji odnosa s Jugoslavijom 1966. godine. Sveta Stolica se na to odlučila smatrajući da bi odustajanje od potpisivanja Protokola dovelo Katoličku crkvu u Jugoslaviji u još teži položaj, a istovremeno je smatrala da je time otvorila mogućnost lakšeg otvaranja dijaloga s ostalim komunističkim režimima na istoku Europe.

Nakon Protokola politika državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi nešto je ublažena, pa su biskupi to koristili za za rješavanje nekih crkvenih problema, posebice gradnji novih crkava. Vlastima nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, jer im je bio cilj potpuna obnova diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, radi jačanja međunarodnog ugleda, gdje se nastojala nametnuti kroz pokret nesvrstanih. I Sv. Stolici je odgovarala ponovna uspostava diplomatskih odnosa radi provođenja svoje “Istočne politike”, tj. prodora u zemlje komunističkog lagera. S obzirom na obostranu zainteresiranost izbjegavani su bilo kakvi ozbiljniji konflikti, pa je u tom interesu jugoslavenska vlada odustala od sudskog progona Krunoslava Draganovića, nakon njegovog zagonetnog povratka u zemlju 1967. godine.

Uslijedila je ponovna uspostava punih diplomatskih odnosa između Sv. Stolice I Jugoslavije 1970., što je rezultiralo i posjetom Tita papi Pavlu VI. u ožujku 1971., što je bio prvi službeni posjet predsjednika jedne socijalističke zemlje Vatikanu. To je sigurno utjecalo i na suzdržanost Katoličke crkve u vrijeme političkih događaja u Hrvatskoj 1971., poznatijih kao Hrvatsko proljeće. No, ne može se reći da se Crkva od tih događanja u potpunosti distancirala, iako to u javnosti nije bilo preveć vidljivo. Navedena su politička događanja bitno utjecala na unutarcrkvena zbivanja, kao i na crkveno-državne odnose. Sv. Stolici nije odgovaralo zaoštravanje političkih prilika u Jugoslaviji, te joj je više odgovaralo očuvanje stabilnosti i jedinstva Jugoslavije, iako je imala razumijevanja za one u Hrvatskoj, koji su tražili promjene. Većina hrvatskih biskupa zalagala se za suzdržanost ne želeći narušiti postignuti napredak u crkveno-državnim odnosima i bojeći se povratka na staro, tj. ponovnog progona Crkve. Manji dio biskupa, ali predvođen s predsjednikom Biskupske konferencije i zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, smatrao je da ipak treba oštrije reagirati s obzirom na postupke vlasti prema onima koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji i s obzirom na zaoštravanje političke i medijske retorike prema vjeri i Crkvi. No, bez obzira na sve, može se zaključiti da je među biskupima prevladalo mišljenje kako su politički događaji u Hrvatskoj 1971. proizišli ponajprije iz komunističkih redova i njihovih međusobnih nesuglasica, te se u njih Crkva ne treba miješati, ali mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava, koja su ugrožena slomom hrvatskog masovnog pokreta.

Nakon Hrvatskog proljeća došlo je do određenog zaoštravanja crkveno-državnih odnosa, što je rezultiralo i zatvaranjem pojedinih svećenika. Naime pojedini su svećenici poneseni političkim zbivanjima u Hrvatskoj nešto više naglašavali nacionale interese, na što su vlasti često preoštro reagirale. Pojedinci iz državne vlasti, naročito na nižim razinama, zaoštrili su stavove prema Crkvi, posebno se okomivši na vjeronauk, gradnju crkava, te radu u školama prosvjetnih djelatnika koji javno izražavaju svoju vjeru. Političko vodstvo imalo je teškoća suzbiti takvo djelovanje pojedinaca iz svojih redova, smatrajući ga štetnim za crkveno-državne i jugoslavensko-vatikanske odnose. No, političko vodstvo opasnost je vidjelo u pokušaju biskupa, posebice Kuharića, da se nametnu kao jedini zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa, što se naročito očitovalo kroz vjerske proslave događaja iz nacionalne hrvatske povijesti.

S obzirom da je nakon Drugog vatikanskog koncila došlo i do pojave nekih novih struja u Katoličkoj crkvi, državne su vlasti te tzv. progresivne struje svesrdno podržavale u njihovom djelovanju protiv tzv. reakcionarnih crkvenih krugova. To se naročito očitovalo u tzv. Zadarskom slučaju i djelovanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, ali se u oba slučaja Crkva uspjela oduprijeti takvim nastojanjima. S druge strane sve Društvo katoličkih svećenika sustavno je odumiralo i u potpunosti izgubilo svoju svrhu. Državne su vlasti nastojale na razne načine dobiti podršku biskupa samoupravnom socijalističkom sustavu, ali bez većeg uspjeha. Tako je bezuspješno propao pokušaj pridobivanja biskupa za podršku Titovoj kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir, kao i pokuša uključivanja svećenika u rad raznih koordinacijskih odbora SSRN-a.

Navedeno razdoblje ove knjige završava godinom u kojoj je preminuo Josip Broz Tito, što je izazivalo određenu strepnju za budućnost zemlje, ne samo kod političkih vlasti, nego i u pojedinim krugovima Katoličke crkve. Katolička crkva se u vrijeme Titove bolesti i smrti ponijela vrlo korektno u skladu s običajima Crkve prigodom smrti državnih poglavara.

P. S. Ovo je zaključak iz najnovije knjige dr. sc. Miroslava Akmadže pod nazivom “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” koja za nekoliko dana izlazi iz tiska u suizdanju s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda.

O svemu više na www.hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com

Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjeglištvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika te je odmah nakon uspostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja ispravnosti rada ustaških dužnosnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca.

Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedništvu Vlade NDH, s osobitim naglaskom na suradnji s talijanskim fašističkim atašeom za tisak u Zagrebu Bertonijem. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je “Okružnicu svim uredništvima novina u NDH”, kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o događajima u državi i svijetu. Ovaj nam dokument kazuje kako je zapravo funkcioniralo novinstvo u NDH, te stoga njegov tekst ovdje prenosim u cijelosti:

“Po odredbi Poglavnika preuzimam današnjim danom dužnost posebnog povjerenika za hrvatsko novinstvo pri Predsjedništvu Vlade. Ovim časom državno tajništvo za promidžbu nema više nikakve veze ni prava upravljanja s hrvatskim novinstvom, te će te dužnosti preuzeti gore spomenuto povjereništvo. Tim povodom upozoravam hrvatsko novinstvo, da je dužno držati se u najvećoj ustaškoj stegi i bezuvjetno izvršavati sve odredbe i ravnati se po svim uputama ovoga povjereništva. Novinarski rad u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i sav drugi rad, mora se temeljiti isključivo na radu, dužnosti i odgovornosti i to najveće ustaške odgovornosti, imajući pred očima samo i jedino probitke cjelokupnog hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske.
Ovaj ured organizirat će najprikladniju službu obaviještavanja i nadziranja hrvatskog novinstva, te će dnevno ili tjedno davati sve potrebne upute i naloge. Za danas, dostavljaju se svim novinama doljnje općenite upute i smjernice, kojih se svako uredništvo mora bezuvjetno držati.
Sve dnevne novine moraju se od sada držati sljedećega:
1. Cjelokupno novinstvo u ustaškoj Hrvatskoj mora u prvom redu biti narodno, a zatim ustaško. U ustaškoj Hrvatskoj ne može i ne smije biti vrludanja, špekulacije, laktaštva ili saboterstva. Prema tome svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja. Svaki prekršitelj ovog najosnovnijeg zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovarat će po ustaškim propisima i po postojećim zakonima, bez obzira tko on bio i kakvo zaleđe tražio. Tko se ovoga neće držati, neka izvoli pravodobno odstupiti. Ustaštvo ne pozna ni na ovom polju kompromisa.
2. Prva stranica mora biti odraz svih kraćih najvažnijih vijesti iz života Nezavisne Države Hrvatske tijekom dana. Takve vijesti, koje će prikazivati uspjehe i stvaranja u NDH, moraju biti donešene pod jednim značajnim skupnim naslovom, te podnaslovima, koji će odmah istaknuti svaku pojedinu vijest. Uz te vijesti donijeti će se svaki dan na prvom ili zadnjem stupcu uvodnik, koji će sve te vijesti s prve stranice, sva djela nabrojena u tim vijestima popratiti i obrazložiti.
Samo u izvanrednim slučajevima, a to će posebno javiti ovo povjereništvo, donijet će se na prvoj stranici i druge vijesti i uvodnik drugog značenja. To će se dogoditi npr. u slučaju kakvog izvanrednog događaja u međunarodnoj politici ili na ratištu ili u slučaju da poglavnik održi govor, u kojem slučaju će prva stranica dobiti drugi oblik.
3. U slučaju da poglavnik održi govor ili da uslijedi kakav važan međunarodni događaj u kojem sudjeluje i naša država, imade se barem kroz tjedan dana pisati uvodnike, obradivši pojedine odlomke iz poglavnikovog govora ili pak važnost toga međunarodnog događaja.
4. Druga stranica novina mora donositi sve važnije vijesti s ratišta i događaje koji su u vezi s našim saveznicima. Sve te vijesti popratit će se s jednim ne velikim uvodnikom, koji se mora temeljiti na stvarnom stanju stvari, izloženom već u službenim izvještajima naših saveznika.
Vijesti s ratišta treba donositi s najvećim oprezom. Nikada se ne smije, pa ni ‘poluslužbeno’ pisati ili donositi vijesti i preglede o ratnoj djelatnosti, koja već nije službeno komentirana ili objavljena u službenim obavijestima naših saveznika. Rat donosi iznenađenja, pa se današnji uspjeh može sutra pretvoriti u neuspjeh, a onda je teško natrag ispraviti ono što se jučer pisalo. Stoga najveći oprez i nikakvo istrčavanje.
5. Treća stranica svih novina mora biti posvećena pod jednim glavnim naslovom Ustaškom pokretu. Tu se imade u prvom redu donositi ideološke članke, nadalje uvodnike, koji će popratiti i obrazložiti najnovije događaje iz života pokreta, osvrt na poglavnikove govore i djela. Zatim prenositi članke i važnije vijesti te odredbe iz Ustaškog pokreta, posvećivati najveću pažnju obljetnicama ustaškoga života, žrtvama i djelima ustaša itd. Svaki dan potrebno je donijeti po koji odlomak iz poglavnikovih djela, iz načela ili drugih važnijih ustaških propisa ili odredaba, te tim povodom donijeti obrazloženje (komentar). Cijela dakle treća stranica mora biti posvećena Ustaškom pokretu i u riječi i u slici.
6. Vijesti o daljnjem uključivanju organizacija HSS-a u Ustaški pokret treba donositi na četvrtoj stranici u prva dva stupca i to pod mnogo blažim naslovom nego do sada. To jest, ne smiju ti naslovi biti takvi, da iz njih netko dobije predodžbu kao da do sada nije bilo uopće Ustaškoga pokreta. Riječ ‘pristupaju’ mora nestati i treba isticati da su to samo formalni čini, oživotvoravanje narodne volje, pošto je cijeli hrvatski narod, napose seljaci, već u prvim danima ustanka bio sav uz ustaše i pristaše Ustaškoga pokreta. Članovi su oni koji su već prije, ili kao izabrani ustaše sada položili prisegu, te koji su i do sada djelatno radili ili će u budućnosti raditi na ustaškoj oslobodilačkoj stvari, a pristaše su svi ostali. Na toj strani treba nadalje donositi čestitke poglavniku, izraze mu zahvalnosti i priznanje Ustaškom pokretu.
7. Treba posvećivati najveću pažnju prošlosti ustaškoga pokreta, a napose djelimja ustaškog poglavnika počevši od 1927. godine pa do časa oslobođenja Hrvatske.
Na svakoj stranici, među tekstom, uokvireno s posebnim crtama mora biti po koja rečenica iz poglavnikovih govora ili po koja konstatacija koja je u vezi s poglavnikovim govorima ili njegovim djelima. To se mora svaki dan stalno donositi.
8. Izabrati jednu stranicu, na kojoj će se donositi sve ono što prikazuje rad, dužnost, odgovornost, stvaranje. Tu se obično neka donose sve nove zakonske odredbe, sve odluke Vlade u pravcu izgradnje i poboljšanja života, to jest sve ono što prikazuje da se u ustaškoj Hrvatskoj radi i stvara, a koje će vijesti iz tjedna u tjedan biti jedan pregledni izvještaj o svemu što je učinjeno.
9. Po ustaškom shvaćanju i po ustaškim načelima pojedinac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj gubi. Osim poglavnika nitko u Hrvatskoj nije kao osoba važan, pa se stoga nikome, bio on i ministar, ne smije posebna pažnja posvećivati. Prema tome, gdje je to potrebno, dolazi u obzir uvijek ustanova kao takva (ministarstvo, ravnateljstvo, tajništvo, uredništvo), a ne ministar, ravnatelj, tajnik, urednik itd.
Prigodom kakvih manifestacija međunarodnog značaja može se istaknuti imena predstavnika drugih država ili naroda, ali što se tiče naših osoba, to nije potrebno, već treba više pisati o ustanovi kao takvoj, o prijateljstvu i vezama obih naroda ili država.
10. Slike pojedinaca, osim poglavnika i mrtvih boraca, imaju potpuno nestati iz novinstva. Više pažnje posvetiti ustaškim i vojničkim postrojbama, skupinama, društvima itd. Također donositi slike iz narodnog života.
11. Istinskom narodnom životu treba posvećivati najveću pažnju. Osim slika treba donositi opise i vijesti iz života hrvatskog seljaka, čuvara ognjišta, hranitelja i branitelja države. Ti opisi i slike moraju biti vjerni odraz života i rada seljaka i radnika. Treba opisivati narodne nošnje, narodne običaje, seljaka i radnika na radu, njihove boli i njihove radosti. Neprestano isticati njihovu veliku ulogu u borbi za oslobođenje i na izgradnji Hrvatske.
12. Treba stalno donositi lijepe slike i opise iz raznih krajeva Hrvatske.
13. Izvještajnu službu iz pokrajine treba usavršiti do najvišeg stupnja. Život pokrajine mora u dnevnom novinstvu doći do najvećeg izražaja. Napose se treba osvrnuti na sve kulturne i gospodarske manifestacije, kod toga izbjegavati osobne stvari, a čim više pažnju pridavati zajednici, skupini i općem radu i stvaranju.
14. Kod pregleda vanjskih događaja treba postupati s najvećim oprezom. Vlastite uvodnike iz vanjske politike uopće ne donašati. Stoga će sve novine na već izabranoj stranici, pod jednim skupnim naslovom donositi članke pretiskane iz glavnih savezničkih novina, napose talijanskih i njemačkih. Osim tih članaka može se u stalnoj rubrici donositi kratki pregled vijesti iz svijeta, tako da se ukratko spomene što se važnije dogodilo toga dana.
15. Kriminalitetu i dnevnim uličnim događajima ne smije se pridavati nikakva pažnja. Krađe, razbojstva, izgredi, ispadi, nemoral i slično ne smiju se iznašati, jer takve vijesti mogu biti samo poticaj drugima da rade isto tako.
16. U odgojnim člancima, napose u rubrici ‘pokrajina’ mora se pobijati sve narodne mane i sve loše strane našega čovjeka. Pobijati bijelu kugu, seljačko pravdaštvo, opijanja, tučnjave po krčmama. Pobijati želju napuštanja zemlje i bespotrebno odilaženje u svijet. Treba isticati veliku vrijednost i značaj zemlje.
17. Hrvatsko novinstvo ne smije imati senzancionalni značaj. Ne smije povrh svega iz novinskih stupaca izbijati nepošteno takmičenje (konkurencija). Treba izbjegavati i ugušiti sve loše pojave ‘demokratskog’ novinstva, koje donosi bilo što samo da prije drugih donese neku vijest, a sve u svrhu da postigne bolju prođu.
18. U svijetu najviše vrijedi junaštvo, ratobornost i vojnička sprema i sposobnost. Stoga treba što više pisati i iznositi dokaze tradicionalnog hrvatskog junaštva i ratnih vrlina Hrvata. Hrvatska povijest puna je tih dokaza i nama nisu potrebne krivotvorine.
19. U vezi s time treba stalno iznositi na oprezan način pojedine odlomke iz hrvatske povijesti.
20. Mnogo pažnje posvetiti starijim i novijim žrtvama hrvatske oslobodilačke borbe i još više isticati zlodjela četničko-komunističkih bandi.
21. Riječ Srbin ima nestati, kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist. Dakle, kad se piše o ispadima, atentatima itd., mora se uvijek pisati o komunističko-četničkim bandama, koje su plaćene po Židovima i slobodnim zidarima.
22. Na zadnjoj stranici moraju u svim izdanjima doći najnovije vijesti. ‘Iz jučerašnjeg drugog izdanja’ može se staviti na predzadnju stranu.
23. Također i tjedne novine moraju se držati izvjesne stege i ne mogu pisati što hoće. Ured dosadašnjega HIS-a mora najzad svake srijede svim pokrajinskim tjednicima poslati kratki skupni pregled vijesti s napomenom, čemu se ima i idućem broju posvetiti osobita pažnja.
24. Gornjih uputa moraju se držati sve novine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Svaki propust i svaki prekršaj bit će od sada najstrože kažnjen.
Umoljavaju se uredništva svih novina, da u najkraćem roku podnesu ovom povjereništvu prijedloge kako da se što više usavrši novinska izvještajna služba u Hrvatskoj”.

Za člana Vijeća Stegovnog suda GUS-a postavljen je 27. kolovoza 1942., a zamjenik mu je bio A. Betlehem.

Cijelo vrijeme rata radio je i kao urednik službenoga ustaškog glasila Ustaša te čuvar cjelokupne emigrantske dokumentacije. Izdao je tri knjige. Godine 1942. objavio je knjige “Ustaška borba od prvih dana ustaškog rada do Poglavnikova odlaska u emigraciju. Počeci i bit Ustaškog pokreta” te “Ustaška pobjeda u danima ustanka i oslobođenja”, a 1944. izdao je knjigu “Ustaški pogledi”. Istodobno je 1942. godine prikupio, uredio i komentarima popratio Pavelićeve političke govore u brošuri “Putem hrvatskog državnog prava”. Sve te knjige danas se mogu naći u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Pri povlačenju iz Zagreba 5. svibnja 1945. u Velikoj je Gorici potpuno spalio uredništvo lista Ustaša i svu arhivsku dokumentaciju iz emigracije, koja je do tada bila u skloništu u bolnici na Rebru. Preko Celja se kao zapovjednik PTB-a uputio kamionima prema austrijskoj granici, ali su ga zarobili partizani kod Bleiburga 15. svibnja i vratili u Zagreb. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku.

U svojem je radu bio potpuno odan Paveliću. Marija Kvaternik, supruga E. Kvaternika, izjavila je osobno autoru da je Bzik u njemu “vidio samog dragog Boga”. On sam je pak o Paveliću 1944. godine napisao:

“Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod.
Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je”.

Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osuđen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana.

O presudi je, pod naslovom “Osuđeni ustaški krvnici”, izvijestio zagrebački Vjesnik 27. lipnja:

“Na glavnoj raspravi protiv ratnih zločinaca Vojni sud Komande grada Zagreba presudio je na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine:
1) BZIK MIJU MARKOVA, rođ. 13. rujna 1907. g. u Mučnoj Rijeci, kotar Koprivnica, Hrvat, ustaški pukovnik, jer je kao ustaša emigrant od 1941. god. bio specijalni nadzorni povjerenik u GUS-u (Glavnom ustaškom stanu), preko svojih špijuna nadzirao rad naroda i ustaša, te je do raspadanja tzv. NDH vršio najodgovornije dužnosti u raznim uredima, šireći ustašku propagandu, što je sudjelovao u organizaciji i izradi plana ubijanja radi odmazde i kao jedan od asova organizirao, naređivao i sam izvršivao surove zločine nad narodom (…)”.

Gotovo godinu dana poslije, 8. travnja 1946., i službenim je postupkom proglašen ratnim zločincem. U Odluci je navedeno, što začuđuje, da je Bzik u bijegu u inozemstvu, a dokument obiluje i mnogim njegovim životopisnim podacima:

“ODLUKA
o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača
ZLOČINAC: MIJO BZIK zvani MILIŠA, 39 god. star (r. 13. rujna 1907.), Hrvat, ustaški pukovnik PTB-a, poglavni pobočnik Pavelića, član tzv. Hrvatskog sabora, ustaški pisac i propagator, rodom iz Koprivnice, živio u Zagrebu, posljednje prebivalište nepoznato, u bjegstvu u inozemstvu;
ŽRTVE ZLOČINA (OŠTEĆENICI): stotine tisuća imenično neutvrđenih žrtava, naročito Srba, Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata s područja tzv. NDH;
KRATAK OPIS I KVALIFIKACIJA ZLOČINA: Izdaja naroda, ubojstva i pokolji, masovno upućivanje, mučenje i zlostavljanje građanskih lica u koncentracionim logorima, pljačka i namjerno rušenje i pustošenje imovine. Organiziranje oružane borbe protiv saveznika i protiv NOV-a. Aktivna vojna, politička i ekonomska suradnja i služba okupatoru (član 23, 46, 47 haaškog reglamana od god. 1907.; Konvencija o zakonima i običajima rata na suhu, te član 3. toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv države).
Zločinac BZIK MIJO još prije travnja god. 1941. bio je jedan od vođa i organizatora terorističke ustaške organizacije u emigraciji. Dolaskom na vlast kvislinga Pavelića postaje član tzv. Hrvatskoga sabora, te biva promaknut za ustaškog pukovnika i poglavnog pobočnika (ađutanta) Pavelića. Na tim visokim položajima provodi politiku masovnih ubojstava i pokolja, svirepog mučenja i zlostavljanja u konc. logorima, te pljačke i paljevine nad stotinama hiljada nedužnih Srba, Židova, Roma i antifašista-Hrvata.
POJEDINOSTI O ZLOČINU:
BZIK MIJO, ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora i glavni ustaški propagator, novinar i pisac, spada u red najtežih i najodgovornijih ratnih zločinaca-izdajnika, koje je dao zločinački ustaški režim za vrijeme okupacije Jugoslavije. Kao stari zakleti ustaša ilegalne terorističke Pavelićeve organizacije Ustaša MIJO BZIK bio je duže vremena jedan od glavnih funkcionera u raznim emigrantskim ustaškim logorima u Italiji i Mađarskoj.
Prije samog napada osovine na Jugoslaviju, ova teroristička emigrantska organizacija, po planu svojih gospodara Mussolinija i Hitlera, imala je zadatak da propagandom rasne, vjerske i nacionalne mržnje, naročito protiv Srba, te kao i terorističkim aktima sabotaže slabi otpornu snagu naroda Jugoslavije i da prigodom pripremanog napada fašističke Italije i nacističke Njemačke bude jezgra pete kolone. Notorno je da su ovi emigranti kasnije zaista na puno zadovoljstvo napadača-okupatora izvršili svoju izdajničku ulogu. Vrativši se s ostalom bandom iz emigracije u Zagreb pod zaštitom osovinskih bajuneta, zločinac BZIK MIJO zauzima najodgovornije visoke položaje u vojnom i političkom terorističkom aparatu vlade kvislinga Pavelića. Najprije postaje jedan od šefova Pavelićevog ureda za novinstvo i propagandu u Zagrebu. Kad je Pavelić, da dade neki vid normalnosti svojoj strahovladi, dekretima imenovao članove tzv. Hrvatskoga sabora, jedan od istaknutih članova bio je i zločinac Bzik. Članovi ovog marionetskog parlamenta prvi put su se sastali 24. veljače 1942. godine. Tada su oni jednoglasno i svečano odobrili zločinačku politiku kvislinga Pavelića i njegove strahovlade koja je odcijepila jedan dio nacionalnog terotorija Jugoslavije i stvorila marionetsku državu, tzv. NDH, te je cijeli ovaj teritorij sa svim sredstvima stavljen na raspolaganje ratnom stroju i potencijalu osovine. Ona je što više formirala i organizirala vlastite vojne jedinice, koje su kao pomoćne trupe okupatora vodile oružanu borbu protiv saveznika i protiv NOV-a. Članovi ovoga sabora odgovorni su naročito još i zbog toga što su dajući izraze vjernosti krvniku Paveliću svijesno legalizirali sve po ustaškoj vladi donesene zakone, zakonske odredbe, naredbe itd., među kojima i rasne i vjerske zakone i odredbe, kao i odredbe o formiranju raznih prijekih sudova i koncentracionih logora. Time su oni svi suodgovorni za politiku potpunog fizičkog uništenja i istrebljenja srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata, koja politika je sistematski provođena već od konca travnja mjeseca 1941. godine. Od tada pa do veljače 1942. godine, kada je tzv. Hrvatski sabor odobrio genocidnu politiku zlikovca Pavelića, bilo je notorno i svakom poznato da je po ustašama poklano prigodom raznih akcija ili u logorima-mučilištima: Jasenovcu, Staroj Gradiški, Jadovnu, Loborgradu, Pagu, Koprivnici, Lepoglavi itd. više stotina tisuća Srba, desetke tisuća Židova i Cigana, a također i mnogo tisuća antifašista-Hrvata, a njihova imovina popaljena ili opljačkana.
Odgovornost zločinca BZIKA pored toga još jasnije proizlazi iz činjenice da je on od polovice 1942. godine postao i osobni ađutant, tj. poglavni pobočnik samoga Pavelića. Osim ovih visokih funkcija BZIK MIJO biva 1. rujna 1942. godine imenovan za glavara odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice. Zatim 5. rujna iste godine postaje ustaški pukovnik odgojne struke u PTB-u, a 10. ožujka 1943. godine postaje pročelnik odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. Kao visoki funkcioner na svim naprijed navedenim položajima, a osobito kao osobni ađutant krvnika i kvislinga Pavelića, MIJO BZIK je odgovoran kao jedan od organizatora i rukovodilaca oružane borbe kvislinških ustaških grupa, koje su, bilo samostalno, bilo kao pomoćne vojne jedinice okupatorskih trupa vodile borbu protiv saveznika i protiv jedinica NOV-a. Osim toga, ove izdajničke trupe, izvršujući plan okupatora, u mnogobrojnim oružanim akcijama na nedužno civilno stanovništvo, sistematski su provodile u djelo zločinačku politiku potpunog fizičkog istrebljenja i uništenja čitavog srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i antifašista-Hrvata. Njegova zločinačka djelatnost nije utvrđena i dokazana samo time što je bio funkcioner na visokim položajima u terorističkom vojnom i političkom ustaškom aparatu, već je on jedan od glavnih ideologa i ustaških propagatora. Skoro svakodnevno u raznim ustaškim dnevnim listovima, brošurama i časopisima, kao i preko radija objavljivani su njegovi propagandni članci i govori. Bio je i direktor lista Ustaša, glavnog glasila ustaške organizacije. Bavio se i publicistikom, te je napisao 1942. god. i knjigu Ustaška pobjeda. U svim tim člancima, govorima i knjigama veliča ustaški režim i zlikovca Pavelića, kao i nacističku Njemačku, a bijesnom mržnjom napada saveznike i NOP. Odobrava i opravdava zločinačku politiku prema nedužnom srpskom narodu i Židovima, te harangira i podstrekava na nova ubojstva.
Za svoje izdajničke usluge bio je od Pavelića u više navrata odlikovan visokim odlikovanjima. Tako je kao ustaški pukovnik PTB-a, poglavni pobočnik i ravnatelj lista Ustaša odlikovan ustaškim časnim znakom A. i B., tim rijetkim odlikovanjem, kojim su bili odlikovani samo istaknuti ustaše i emigranti. Zatim je odlikovan redom za zasluge I. stupnja, a također je odlikovan i kvislinškim odlikovanjem slovačke vlade spomen-znakom Zlatni znak armadnih preteka.
Obzirom na sve naprijed istaknuto, bivši ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora, te ustaški novinar, pisac i propagator BZIK MIJO, utvrđuje se kao naročito teški ratni zločinac i izdajnik, koji mora odgovarati za svoje zločine pred sudom zemlje gdje ih je počinio.
DOKAZI: 1. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 8 od 1.9.1942., Bzik Mijo imenovan je kao “poglavni pobočnik glavarom odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice”, strana 220. 2. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 13 od 5.11.1942. godine, strana 339., imenovan za djelatnog ustaškog pukovnika upravno-odgojne struke u PTB-u. 3. Vojni vijesnik br. 10 od 10.3.1943., strana 330., postavljen je za pročelnika odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. 4. Kao ustaški propagator napisao je među ostalim slijedeće: u časopisu “Hrvatski krugoval” br. 4 od 13.7.1941., str. 2. članak pod naslovom “Ustaška smrt Mije Babića” u kojem veliča kao heroja poznatog zlikovca i bandita Miju Babića; nadalje članke “Kako je nastala ustaška pjesma” u listu “Za dom” od 26.3.1942., br. 15-16., str. 2.; “U svanuće zore, u svanuće dana” (prvi nastup ustaških postrojbi na zagrebačkim ulicama) u časopisu “Spremnost” od 15.3.1942., br. 3, strana 5.; “Poglavnik odlazi iz domovine u borbu”, “Spremnost” od 10.4.1942., br. 7, str.5.; “Ustaška Hrvatska će se s njima obračunati”, list “Hrvatski narod” od 10.5.1942., br. 4, str. 3.; Napisao knjigu “Ustaška borba”, izašla u Zagrebu god. 1942., članak “Zašto smo pošli u emigraciju” objelodanjen u listu “Krugoval” br. 15 od 11.4.1943.; održao predavanje pod naslovom “Najveći dani ustaškog pokreta” 17.1.1943. (ovaj datum je dan odlaska Pavelića u emigraciju); u listu “Ustaša” u broju 1 od 17.1.1943. na strani 14. objavio je članak “Uzalud im svaka promičba” te u broju 40-41 od 2.10.1943. članak “Oblik ustaškog pokreta”; i najzad u broju 43 na strani 14. od 31.10.1943. članak “Kroz pismohranu ustaškog pokreta”, kao i niz drugih članaka i govora objavljenih u dnevnoj ustaškoj štampi”.

Jugoslavenska policija provjeravala je 1963./1964. godine podatke o Bziku te je utvrdila da se nalazi u emigraciji. Tek je bjelovarska Služba državne sigurnosti (SDS) u akciji “Šamarica”, koju je vodila 1978. godine, dokumentom od 19. listopada potvrdila da je Bzik kao ratni zločinac strijeljan 1945. godine.

prilažem tri članka iz Školskih novina od 7.5.2013. Slobodno ih proslijedite svim prijateljima, suradnicima i kolegama koji djeluju u obrazovnom sustavu ili imaju školsku djecu.

Nije vrijeme za šutnju, iskoristite svoje građansko pravo i pokušajte utjecati na ishitrene odluke o udžbenicima prema kojima bi učenici trebali učiti najmanje sljedeće četiri godine. Iako se pravi gluh, ministar Jovanović morao bi čuti vaš glas!

Kucnuo je krajnji čas da proučite Nacrt prijedloga Pravilnika o obveznim udžbenicima i pripadajućim dopunskim nastavnim sredstvima za osnovnu i srednju školu (javna rasprava traje još samo do petka 10.5.2013.) http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=12405&sec=3480

Tim se Pravilnikom planira u osnovnoj školi izbaciti: zbirke zadataka za matematiku, prirodu, biologiju, fiziku, kemiju, geografiju, povijest; radna bilježnica za tehničku kulturu i informatiku od 5. do 8. razreda i

geografski i povijesni atlas po razredima od petoga do osmog. U srednjoj pak školi, izbacuju se: radna bilježnica za fiziku, kemiju, geografiju, povijest; povijesni atlas po razredima od prvoga do četvrtoga i zbirka zadataka za informatiku. Sve to reduciranje nema uporište u promjenama nastavnoga plana i programa.

A istodobno se (čl. 4. st. 2.) određuje da u srednjoj školi strukovni predmeti mogu imati udžbenik, zbirku i radnu bilježnicu. Po kojem su ključu tamo potrebne, a u temeljnim prirodnim znanostima nisu?

Posve se ukidaju radni udžbenici (u kojima su bila pitanja i zadatci).

Ukida se mogućnost da udžbenik i radna bilježnica budu jedna knjiga, i da budu podijeljeni na po dva sveska, za svako polugodište po jedan. Sve u ime rasterećenja školskih torbi!?!

Primjedbe i prijedloge možete poslati na: javnarasprava-obvezni-udzbenici@mzos.hr

Pravo na dobru javnu upravu podrazumijeva pravo da se zna tko su autori propisa čije se donošenje sada predlaže, da javnost ocijeni kakvi se skriveni interesi kriju iza toga. Obratite se s pitanjem e-mailom (Zahtjev za pristup informacijama) na službenicu za informiranje Ministarstva znanosti: Maja.DodicGruicic@mzos.hr.

Također, sad je prava prilika da proučite Nacrt prijedloga Udžbeničkoga standarda (javna rasprava otvorena je do ponedjeljka 13.5.2013.) http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=12411&sec=1933

Njime se bitno smanjuje opseg (broj stranica) po pojedinom udžbeničkom kompletu te time ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost ostvarenja aktualnoga nastavnog plana i programa.

Osim toga, postoji očiti nerazmjer između broja stranica (od 3,92 stranice po satu za geografiju u petom osnovne do samo 1,14 stranica po nastavnom satu za strani jezik u I.-III. i matematiku u I.-IV. osnovne (iako se u narativnom dijelu proklamira načelo dvaju stranica udžbenika za svaki sat nastave).

Svoje primjedbe i prijedloge pošaljite na na: javnarasprava-us@mzos.hr.

Za slučaj da adresa elektroničke pošte u Ministarstvu ne bude u funkciji, kao što nije proteklih dana, naslovite e-mail: Zahtjev za pristup informacijama, postavite pitanja koja Vas muče, i pošaljite ga na službenicu za informiranje: Maja.DodicGruicic@mzos.hr, a u Cc: uzoj@mzos.hr, odgojiobrazovanje@mzos.hr,ministar@mzos.hr, udzbenici@mzos.hr, javnarasprava-us@mzos.hr, javnarasprava-obvezni_udzbenici@mzos.hr.

Ministrovi argumenti nemaju uporište u zakonu

Kao glavni razlog za promjenu Kataloga obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava ministar Željko Jovanović ističe da je to zakonska obveza. No, to nije striktno tako jer u Zakonu o udžbenicima za osnovnu i srednju školu uz taj rok čak tri puta stoji „u pravilu“, dakle poželjno jest, ali po sili zakona ne mora. Riječ je o instruktivnom, a ne kogentnom roku: „Izjašnjavanje učitelja, odnosno nastavnika o prikladnosti udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za uporabu u nastavnome i odgojno-obrazovnome procesu provodi se, u pravilu, svake četvrte godine, i to u godini u kojoj se, sukladno odredbama ovog Zakona, objavljuje ili mijenja Katalog obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih sredstava“ (17/1). „Javni poziv za uvrštavanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava u Katalog obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava objavljuje se, u pravilu, svake četiri godine“ (18/2). „Udžbenici i pripadajuća dopunska nastavna sredstva koji se nalaze u Katalogu obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava 2010./2011. u pravilu mogu biti dostupni u maloprodaji do školske godine 2013./2014.“ (35/17).

Naprotiv, Ministar uporno ignorira redoslijed normativnih aktivnosti. Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje (stručno i strateško tijelo koje prati kvalitetu sustava predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u RH, čije članove imenuje Hrvatski sabor) trebalo je predložiti Strategiju razvoja i unapređenja predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, potom Sabor uskladiti zakone iz toga područja (među njima je izričito neunificirano nazivlje), a ministar obrazovanja trebao donijeti provedbene propise.

Ministar obrazovanja trebao je donijeti, a nije, prema člancima 26/3, 27/11 i 164/1 Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi nacionalni kurikulum i predmetne kurikulume, sve do 2. kolovoza 2009. Trebao je, prema člancima 2/1 i 34/1 Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu do 2. ožujka 2011. donijeti Udžbenički standard. Trebao je prema člancima 6/6, 8/4, 12/4, 18/8 i 19/4 donijeti i pet pravilnika, sve prije tri odnosno dvije godine, a ništa od toga nije do danas!

Glas struke?

Predsjednica Povjerenstva za analizu udžbenika Vedrana Spajić Vrkaš izjavila je 6.4.2013. da nam ne trebaju novi udžbenici bez novih kurikuluma. Da nema opravdanja za tiskanje novih udžbenika, nedvosmisleno se izjasnio i Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje u intervjuu Školskim novinama 26.3.2013. Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje jednoglasno je 29.4.2013. preporučilo da se ne brza s novim udžbenicima dok se ne donese Strategija i novi kurikulumi. Prema njima bi tek trebalo donijeti ostale provedbene propise, a samo nakon toga ima smisla raditi nove udžbenike. U međuvremenu će to biti stari, skraćeni sadržaj, a novo jedino format i korice! Prodaja roga za svijeću.

Komu pogoduje Ministar?

Komu odgovara da se mijenjaju udžbenici kao što je Ministar odredio aktom od 26.4.2013.? Ne odgovara roditeljima jer bi morali kupiti sve udžbenike i djeca ne bi mogla ništa naslijediti od starije braće i sestara. Ne odgovara učiteljima jer se ukidaju obvezni dijelovi udžbeničkoga kompleta i smanjuje im se gradivo za rad. Ne odgovara jer učiteljima jer je novim zakonom bitno skraćeno vrijeme za upoznavanje i odabir novih udžbenika: do sada su ih dobivali u veljači i imali ih vremena proučiti i odlučiti se do svibnja, da bi od rujna krenuli predavati po njima. Ne odgovara jezikoslovcima jer će novi pravopis izaći tek 1. srpnja 2013., a u udžbenici bi trebalo biti lektorirani mjesec dana ranije, do 3. lipnja, prema nekonačnoj, radnoj inačici, da ne prema konačnome pravopisu. Ne odgovara Nacionalnome vijeću za odgoj i obrazovanje koje bi htjelo stvari posložiti od glave prema repu (prvo Strategija, pa novi nastavni planovi i programi, pa tek onda pravilnici i Udžbenički standard, i na kraju novi udžbenici). Ne odgovara Agenciji za odgoj i obrazovanje koja smatra da nema opravdanja za nove udžbenike dok nema novog kurikuluma. Ne odgovara autorima koji sada u manje u mjesec dana moraju prekrajati svoje udžbenike da bi stali u novonametnuti, bitno skraćeni broj stranica. Ne odgovara svima koji su se o toj temi oglasili u Školskim novinama od 7. svibnja 2013. A komu onda odgovara?

Možda nekim nakladnicima koji bi htjeli na brzinu povećati svoj udjel na tržištu, koji, za razliku od ostatka nacije, unaprijed znaju kako će izgledati konačni Udžbenički standard, Pravilnik o obveznim udžbenicima i tzv. Jedinstveni pravopis pa sve svoje udžbenike do 3. lipnja 2013. mogu uskladiti s tim, nedonesenim aktima?

Pišite svojim zastupnicima u Sabor, ovo miriše na krupnu aferu u kojoj bi moglo biti posla i za policiju, i za Državno odvjetništvo i za Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja, neka utvrde treba li prvo donijeti provedbene propise ili „nove udžbenike“, neka utvrde da nije bilo odavanja povlaštenih informacija i da javna rasprava nije obična farsa!

S poštovanjem,

mr. sc. Petar Marija Radelj

Katicic_SN_7.5.13

Novi_udzbenici_SN_7.5.13

NVOO_SN_7.5.13

No kad smo kod gostiju u Hrvatskoj, o čemu sam pisao u jučerašnjoj kolumni u Večernjaku (www.vecernji.hr/kolumne/pitanje-milanovicu-je-li-vlado-gotovac-bio-drustveno-zlo-kolumna-549055), evo ovdje citiram cijeli odlomak iz knjige Vlade Gotovca, pa da se svi sjete, ili pročitaju ako nisu znali, što je on pisao i objavio 1989. godine:

“U našoj fantomskoj svakodnevnosti pitanja o domovini pojavio se i slučaj Srba u Hrvatskoj. Pronađen na historijskom bazaru geografske sudbine i predstavljen kao delikatan rezultat pravde, on je, stvarno, još jedna njena parodija: preko nje se Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina! Stotine godina njihova života, njihove sudbine, želi se prikazati kao gostovanje! Cijela njihova prošlost u prošlosti Hrvatske pretvara se u privremenu, u improviziranu epizodu izvan domovine.

Ali, napokon, ma što poduzeli živi, djela mrtvih ostaju u svom prostoru, u sudbini kojoj pripadaju. Iz dubine stoljeća ona otkrivaju fantomsku prirodu današnjeg pitanja. Hrvatska je njihova domovina, i ona bi bila strašna svima da to nije!

Osvajačka politika uvijek nastoji oduzeti domovinu. Jer tako pokoreni, izgubivši svoje razloge, prihvaćaju njene. Širi se tjeskoba privremenosti u drevnim domovima, grobovi izgledaju nestvarno, djela se pretvaraju u slučajeve pojedinaca: stoljeća postaju promašeno putovanje, putovanje na kojem ništa nije učinjeno, osim zabluda. Ta otrovna politička anabaza po Hravtskoj služi se vjerom, svodeći je na osporavanje i života i smrti: na bijesni besmisao. I to je konačni rezultat mnogih političkih pothvata, njihovo značenje stalno skrivano u interesima historije. I uvijek je razlaganje Hrvatske u njima bilo istodobno i napad na svaku opravdanu zamisao jugoslavenstva.

Danas čak stvarno delikatna osjetljivost može zavesti pred nesrećama, pred katastrofama koje su tako bile pokrenute: zagovor prava na domovinu može izgledati kao njegovo osporavanje! Dogodilo se to Šegedinu; i njegov život, i desetak njegovih knjiga sada bespomoćno osporavaju krivo značenje jednog trenutka više nego nespretno izražene uzbuđenosti. Napadnut je za nacionalizam. A treba mu se predbaciti strah, tjeskoba pred fantomskim tradicijama. On brani slobodu oduzimanja domovine, jer se boji, jer se užasava pred mogućnošću da je čuva kao obmanu i produžuje kao nasilje. On bježi pred očajem! Ne, to nije nacionalizam! To je ljubav napaćena zabludama, razočaranjima, iskupljenjem. Ljubav s pogreškama svih ljubavi: da mogu nanijeti bol onome kome su upućene!

Trivijalna rješenja s političkim žetonom u nas vrlo često predusreću i moralno onemogućuju prave rasprave. Ne iscrpljuje se značenje jednog mišljenja samo u njegovim krivim zaključcima. Ono se pokazuje i u pitanjima koja postavlja, u razlozima koje iznosi, u ciljevima kojima teži. I ne može ga se svesti na jedan jedini trenutak: cijela njegova historija tek sadrži sav njegov opseg i smisao. Moje neslaganje sa Šegedinom ne odnosi se na princip: da se domovina nikome ne može nametnuti i nikome oduzeti. Ono počinje s njegovom provedbom, kad Šegedin govori o našoj dužnosti da omogućimo i štitimo izuzimanje iz Hrvatske onoga što se ne može izuzeti: sudbina koje joj zauvijek pripadaju.

Ja znam da postoje oni koji se izuzimaju: politički i vjerski gosti, sa svojim historijskim otrovom. Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je već stoljećima jezik njihovih otaca, kulturi koja je već stoljećima kultura njihovih otaca, osporavajući tako smisao i vrijednost onoga što su oni učinili, šireći umjesto toga prazninu i nudeći bezumlje. Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne može to proširiti na one, koji su u Hrvatskoj našli svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada žele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjišta, pustoše samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su živjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekad: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeđuje u budućnost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i održavali.

A već tradicionalno pozivanje na vjere nije pozivanje na njihovo značenje unutar Hrvatske, nego izvan nje. Jer one stoljećima u njoj ne pokazuju nikakve znakove gosta ni u jednoj sferi života. Pozivati se na njih kao na osnovu izuzimanja danas je suprotno i njihovu smislu i njihovom značenju. Taj kompletni i mračni falsifikat spada u uobičajene reakcionarne pothvate na našem prostoru.

Značenje vjere za kulturu i za domovinu kao pitanje prelazi u svakom pogledu naš unutarnji slučaj: i prije suvremene transmigracije vjerskog; osim ateizma, naravno! Ono može biti samo lukavo podmetnuto provincijalnosti kao njen neposredni sadržaj, i pretvoriti se u ludovanje njene politike. Ali, sve što je smiješno u načelu, nije bezopasno u svakodnevnom! Mi smo o tome dobili brutalne pouke u bijesu nacionalista.”

Vlado Gotovac, “Moj slučaj”, Cankarjeva založba, Ljubljana-Zagreb, 1989., urednici Slavko Goldstein i Božo Kovačević, recenzenti Predrag Matvejević i Božo Popović

bivša članice i predsjednice HDZ-a,

evo prije par dana ponovo sam pročitala još jedan u nizu Vaših intervjua, kao još jedan u nizu Vaših nastupa u medijima kojima dokazujete svoju neizmjernu taštinu, svoje lice „suzane“, svoju nedoraslost za sve dužnosti i funkcije koje ste obavljali u visokoj hrvatskoj politici, a sve zahvaljujući pripadnosti HDZ-u kojeg ste često svojim nastupima i prije „za Jadranke“, a poglavito sada „poslije Jadranke“ osramotili i izvrgli ruglu. Na tom tragu narcisoidne zaljubljenosti u vlastitu sliku iz prošlosti (po svemu što radite vidi se da sve mjerite prema sebi, pa i HDZ, Hrvatsku), i stalnog nabrajanja svega što ste dali i učinili za sve nas! A što ste učinili? Biste li Vi to (mislim na završetak EU-pregovora) uopće učinili da oko Vas nije bilo puno sposobnih ljudi koji su odradili taj posao, a Vi ga samo potpisali? Ulazeći u politiku opredijelili ste se za rizike uspona i padova, za sve to što ste radili ste bili plaćeni, ništa niste odradili dragovoljno. Osigurali ste si egzistenciju. Treba li Vam još zasluga, slave, časti? Ako je politika toliko prljava, kakvom je Vi tumačite, nepravedna prema Vama, zašto se dalje želite bavit njome, želite ponovo na čelo HDZ-a?

Svojim sadašnjim djelovanjem i ponašanjem, zastupnice Kosor, jednostavno zaboravljate kako mjera HDZ-u, Hrvatskoj niste više Vi! To dokazuju svojim glasovima Hrvati na izborima, onima unutarstranačkim hdezeovskim i onima parlamentarnima na kojima ste se Vi kandidirali na čelna mjesta i sve ih redom izgubili! To je istina, glasači/ice/ koji su za Vas samo brojke, govore Vam neumoljivu istinu!

HDZ po svemu, unatoč svemu što prolazi i zbog Vas, dokazuje da živi i nakon Vas bolje, nego s Vama. To govore ponavljam neumoljive brojke, nedavni rezultati izbora za EU parlament na kojima je odnio pobjedu? Dakle, HDZ živi sada, danas, sutra za bolju Hrvatsku, a ne radi i zbog Jadranke Kosor!

Kako je to Vama Karamarko „odsjekao glavu“, zastupnice Kosor, kako to sadašnje vodstvo HDZ-a za Vas nema milosti obzirom na to, to, to, što ste učinili, obzirom na to da Vi stalno samo govorite istinu? Kakve su to riječi i misli jedne bivše predsjednice HDZ-a, jedne bivše premijerke u jednoj demokratskoj europskoj zemlji? Saborska zastupnice Kosor, pa sve to što sada javno govorite i činite je žalosno. Nije razina jedne političarke, a kamoli predsjednice HDZ-a i hrvatske premijerke. Jeste li se pitali ikada odakle Vam pravo na tu apsolutnu istinu o stanju u HDZ-u, o radu i učenju oca Domovine dr. Tuđmana- tuđmanizmu, o bivšem premijeru dr. Sanaderu, da ne nabrajam dalje. Kako biste obznanili i rekli tu svoju „istinu“ urbi et orbi Vi pišete i pisma Europskoj pučkoj stranci, njezinu predsjedniku Wilfriedu Martensu. Hoćete i se obratiti Vi i svi oni koji su postali luzeri s Vama, još kome i tako još malo osramotiti , ne samo sebe, nego i cijeli HDZ, Hrvatsku? Nije li to Vaše ponavljanje, isticanje znanja apsolutne „istine“ nezdravo stanje?

Što je istina zastupnice Kosor? Pretpostavljam, ne osjećate se dobro kao saborska zastupnica, to je za Vas malo? Nedostaju Vam vozači, tjelohranitelji, protokol, pisci govora, novi broševi, buketi cvijeća koje ste primali na svim putovanjima Hrvatskom pa i za obilazaka protestirajućih nesretnika pred propalim tvornicama koji danima nisu dobivali plaću? Zato nas uvijek s vremena na vrijeme u nekom javnom nastupu, kojih je gotovo više intervjua, nego dok ste bili premijerka, podsjetite kako ste to i to radili Vi. Ne čudite se tome, a trebali bi, kako Vas odjednom tako ljube neki mediji, daju Vam toliko prostora? Ne biste li kao odgovorna političarka i saborska zastupnica, bivša iskusna novinarka taj svoj medijski prostor što vrvi Vašim osobnim frustracijama i nezadovoljstvima prepustili onima koji će svojim znanjem i sposobnostima ponuditi rješenje brojnih hrvatskih problema? Ne biste li svojim znanjima i iskustvom mogli konstruktivno djelovati u okviru svoje bivše stranke, recimo na čelu Zajednice žena „Katarina Zrinska“, ne biste li kao bivša ministrica obitelji i branitelja mogli organizirati i poticati dragovoljni rad u dobrotvornim udrugama. Solidarnost i razumijevanje, tolerancija, altruizam i požrtvovnost to biste Vi prvi trebali stalno poticati!?

Zastupnice Kosor, ne zaboravite, Vi ste zauvijek za sve nas bivša predsjednica HDZ-a i bivša premijerka. To je, ne zaboravite, puno i to Vas obvezuje na dolično ponašanje prema Hrvatskoj i svima nama.

Molim Vas zbog ljudskog dostojanstva, Vašeg osobnoga i (ženskoga koje Vi često pretjerano, na priliku ženke po potrebi ističete), ne javljajte se više u medijima s apsolutnom istinom, svojim žalopoljkama, to je nedostojno. Ne tužakajte svoju stranku po svijetu, EU-institucijama, jer time pridonosite lošoj slici Hrvatske, ne samo Karamarka i njegovog HDZ-a. Ako se Vi i mediji koji Vam daju toliki prostor ne sramite svojih dosadašnjih izjava i destruktivnog djelovanja, mi mnogi u Hrvatskoj koji smo živjeli i u EU, znamo i druga i drugačija mjerila osim hrvatskih, sramimo se za Vas. Zbog svega što sada činite, blago rečeno, djelujete stalno kao gubitnica, „luzerica“.

Ne zaboravite u toj svojoj „svakidašnjoj jadikovki“ da ste Vi postali predsjednicom stranke i predsjednicom Vlade bez demokratski provedenih izbora, oktroirano, aklamacijom po volji i želji „dragog Ive“ za one zasluge „kud Ivo tud i ja“. Sve to za čim žalite ne biste bili da ste bili ikada birani. Vi namjerno zaboravljate, također, kako je Tomislav Karamarko izabran za predsjednika HDZ-a na unutar stranačkim legalnim izborima koje ste vi sami režirali. Već načinom organiziranja i provođenja tih izbora Vi ste pokazali želju za uništenjem HDZ-a, a to činite sustavno dosljedno i dalje. Ne zaboravite i to da je Tomislav Karamarko kao ministar MUP-a, ravnatelj SOA-e, za razliku od Vas, prema svim svojim suradnicima, kolegama na poslu uvijek bio pošten, cijenio struku i profesionalizam u radu, u kontaktima susretljiv, tolerantan i pun razumijevanja. Svidjelo se to Vama ili ne, Karamarko i njegovi suradnici, nikada nisu bili „policajčine“, nikada nisu bez razloga „sjekli glave“ kako im Vi stalno pripisujete.

Zato zastupnice Kosor, „ne idite više maleni ispod zvijezda“, ne zaboravite, Vi ne pokazujete time samo svoje uske obzore, već i matoševski rečeno zrcalite „uske ljude, zbog kojih puk svakim danom veći slijepac biva“.

Greta Drago

Zagreb, 26. travnja 2013.

Split, 22. travnja 2013. godine

PREDMET: Priopćenje za javnost povodom istupa general bojnika Ive Jelića u „Slobodnoj Dalmaciji“

General bojnik Ivo Jelić već drugi put u vrlo kratkom vremenu svojim istupima u dnevniku „Slobodna Dalmacija“ i iznesenim stavovima u svezi s Domovinskim ratom blati, prije svega, samoga sebe a onda 4.gardijsku brigadu i sve hrvatske branitelje. Sigurni smo da to nije slučajno i da u pozadini cijele priče stoje strukture koje su u vrijeme Domovinskog rata i nakon njega, uključujući i današnje vrijeme, protivnici i mrzitelji Hrvatske kao slobodne i neovisne države i svega što je hrvatsko.

Mi nemamo ništa protiv da svaki pojedinac, uključujući i prvoga zapovjednika 4. gardijske brigade istupa u javnosti, ali svatko tko to čini mora biti svjestan odgovornosti za izgovorene riječi i takvi istupi ne bi smjeli biti rezultat osobnih životnih problema, frustracija, pa i zdravstvenoga stanja osobe.

Žao nam je što je general bojnik Ivo Jelić, svjesno ili ne, pristao biti oružje u rukama onih koji se svim silama i danas bore protiv Republike Hrvatske, koji neprestano lažima i obmanama nastoje baciti sumnju na sva postignuća i sve dovesti pod znak pitanja. Takvima je jedino Jugoslavija bila i ostala dobar oblik uređenja države.

Sam tekst objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“ prepun je neistina i kontradiktornosti gdje general Ivo Jelić demantira sam sebe.

Naime, kada je, kako navodi general, sve bilo dogovoreno, zašto je onda tako žestoka bila bitka za Zadar koju Jelić uspoređuje s bitkom za Staljingrad, zašto smo onda vodili tako teške bitke za sprječavanje prodora jugo-četničkih snaga u dolinu Neretve, zašto smo teško krvarili u oslobađanju hrvatskog juga i grada Dubrovnika? Zašto je operacija Maslenica bila tako teška s jakim protuudarima četničkih snaga? Zašto smo vodili teške bitke u surovim uvjetima na planini Dinari u pripremi operacije Oluja i u operaciji Oluja…?

Ako je predsjednik Tuđman dijelio Bosnu i Hercegovinu zašto ju je priznao kao neovisnu državu, zašto je potpisao sporazum u Splitu po kojem je Hrvatska vojska s Hrvatskim vijećem obrane i Armijom BiH oslobodila veliki dio zapadne Bosne i deblokirala Bihać?

Kada je general Jelić „znao što se događa“ u pozadini naše časne borbe kako može biti ponosan, kako kaže, na to vrijeme na svoje momke i djevojke? Kako uopće može prihvatiti čin generala „dogovorenog rata“?

Mogli bi postaviti niz pitanja zašto, za svaku izrečenu netočnost ali sigurni smo da one koji stoje iza generalova nastupa ne interesira argumentirani dijalog niti rasprava utemeljena na povijesnim činjenicama, njihov je cilj blaćenje predsjednika Tuđmana i Domovinskog rata kao temelja moderne Hrvatske države i to s vrlo jasnim namjerama/zadaćama destabilizacije Hrvatske nakon pravedne presude Haškoga suda u slučaju Gotovinai Markač, a prije izricanja presude Hrvatima optuženima pred istim sudom za Bosnu i Hercegovinu, te nastavak prisilne integracije Hrvata u novu „balkansku krčmu“.

Hrvatski Domovinski rat nije bio građanski, to zna dobro i general Ivo Jelić jer je Hrvatska napadnuta od strane Srbije, Crne Gore, „JNA“ i četničkih hordi s područja Republike Hrvatske. Moramo podsjetiti da nisu Srbija i „JNA“ odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, kako to navodi general Jelić, nego je agresija na Hrvatsku bila smišljena i pomno pripremana u Beogradu a Srbi u Hrvatskoj imali su precizno određenu zadaću koju su zdušno provodili najprije balvanima a onda ubojstvima, paležom, pljačkom, silovanjima i protjerivanjem Hrvata. Bio je to rat Hrvata za opstanak jer je svako mjesto, selo ili grad koji su bili okupirani od strane „JNA“ i jugo-četnika odmah bili i etnički očišćeni. Hrvati su ili pogubljeni ili protjerani i za to postoje dokazi i svjedoci. Hrvatski junački grad Vukovar najočitiji je primjer brutalnosti agresije Srbije koji demantira „humano preseljenje“ stanovništva a žrtva hrvatskih branitelja Vukovara svetinja je za svakoga Hrvata i svakoga civiliziranog čovjeka.

4. gardijska brigada u Domovinskom ratu časno je branila svoju hrvatsku domovinu a njezini pripadnici svojim junaštvom, čašću i odanošću osigurali su mjesto u hrvatskoj povijesti pri tome poštujući sve zakone međunarodnoga i humanitarnoga prava i propisanih konvencija od početka do kraja svog ratnog puta a ne samo za vrijeme zapovijedanja generala Ive Jelića.

Na kraju moramo, poradi hrvatske javnosti, kazati kako hrvatski ratnici iz 4. gardijske brigade nisu nagrađeni, kako general kaže, velikim mirovinama i stanovima nego su dobili ono što je zakon u Republici Hrvatskoj predvidio za sudionike rata. Ako general Jelić nije riješio svoj status i nije dobio ono što mu pripada mi izražavamo svoje žaljenje jer mislimo da to nije pravedno, a tko je od zapovjednika i gardista kakvoga zdravstvenoga stanja to prepuštamo sudu medicinske struke.

Veterani 4. gardijske brigade i danas čvrsto i odlučno stoje na braniku svih vrednota Domovinskog rata i povijesne istine a protiv svih neprijatelja hrvatske slobode i neovisnosti.

U ime Udruge veterana 4. gardijske brigade

PREDSJEDNIK

Božo Zadro

Zemlje razvijene demokracije ugradile su sjećanja na žrtvu muškaraca i žena podnesenu tijekom Prvoga svjetskog rata u svoj nacionalni korpus, za razliku od Hrvatske koja to ima priliku očiniti tek sada zahvaljujući slijedu povijesnih okolnosti. Stota godišnjica prilika je za javno iskazivanje pijeteta svim žrtvama Prvoga svjetskog rata sa područja Republike Hrvatske, kao i svima onima koji počivaju u našoj zemlji.

Idealna je to prilika za suočavanje i proučavanje političke i moralne, individualne i kolektivne katastrofe pred kojom se našla Europa prije stotinu godina, a time i Hrvatska kao sastavni njen dio. Prilika je to da Hrvati kao zrela nacija, na pragu ulaska u Europsku Uniju, pokažu hrabrost i volju suočiti se sa svojom prošlošću, koliko god nepoznata i potencijalno neugodna bila.

U jesen 2012. okupila se grupa pojedinaca kojima je Prvi svjetski rat okosnica profesionalnoga djelovanja. Na okupljanje smo bili potaknuti činjenicom da nijedna od naših ustanova pojedinačno nije bila u stanju odgovoriti pozitivno na poziv Ministarstva vanjskih poslova RH za priključenje velikom globalnom projektu u sklopu obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. Projekt je predviđao projiciranje imena poginulih vojnika i mi smo morali priznati da Hrvatska uopće ne zna imena svojih poginulih niti približni broj sudionika u ratu. Dodatni pokretač za akciju bila je porazna činjenica da se te činjenice neće skoro promijeniti obzirom da u Hrvatskoj ne postoji znanstveni projekt u sklopu postojećih ustanova ili neka zasebna ustanova koja bi se time bavila.

Oko inicijalne jezgre do sada se okupilo gotovo pedeset poznavatelja Prvoga svjetskog rata različitih struka iz različitih ustanova, a među nama su najbrojniji znanstvenici, sveučilišni profesori i muzejski djelatnici. Hrvatski institut za povijest (HIP) pružio nam je koordinacijsku podršku, a naša nastojanja podržao je Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti (HNOPZ) i nekoliko strukovnih društava.

Povećanje broja članova rezultiralo je organiziranjem Inicijativnoga odbora za obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, kojemu je cilj potaknuti kulturne i znanstvene ustanove na suradnju, a potom koordinirati zajedničke projekte, kako bi se što primjerenije u Hrvatskoj obilježila ova važna obljetnica. Obzirom na kasno uključenje Hrvatske u ovu sveeuropsku obljetnicu, smatramo neophodnom provedbu programa po etapama kroz nekoliko idućih godina (2014.-2018.).

Naša nastojanja do sada su prepoznali kao vrijedna podrške Hrvatski državni arhiv (HDA), Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK), te Državni arhivi u Osijeku, Puli, Zagrebu, Zadru, Pazinu i Dubrovniku. U međuvremenu sve veći broj kulturnih i znanstvenih ustanova, te posebice pojedinaca iz cijele Hrvatske želi sudjelovati u radu Odbora, a podršku nam je pružio i Austrijski kulturni forum.

Primjeri obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata

Neke zemlje do sada su već postigle značajne rezultate u organizaciji obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, a glavni pokretač akcijskih planova bile su vlade pojedinih država. Vrlo rano s pripremama počele su vlade Australije i Belgije, slijedile su ih vlade Novoga Zelanda i Kanade te ostale zemlje širom svijeta od kojih ćemo ovom prilikom spomenuti samo Mađarsku i Sloveniju.

Najveće pripreme na državnoj razini provedene su u Francuskoj, o čemu postoji javno dostupan opsežan Akcijski plan, ali ne zaostaju previše ni Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka. U svim navedenim državama već se započelo s radom oko obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata uključivanjem velikoga broja kulturnih i znanstvenih ustanova, uslijed čega je došlo i do prvih konkretnih pomaka na državnoj razini.

Navodeći ukratko planove dotičnih država nastojat ćemo pokazati kolika se važnost pridaje Prvome svjetskom ratu na globalnoj i nacionalnoj razini.

Francuska

Francuska je još 2011. objavila opsežan Izvještaj o francuskim pripremama za Stogodišnjicu Prvoga svjetskog rata, čija je izrada započela po nalogu Nicolasa Sarkozyja, tadašnjega Predsjednika Republike. Obljetnički program započet će već 2014. i trajat će sve do 2020., odnosno do stogodišnjice Versajskih sporazuma kojima je službeno okončan Prvi svjetski rat.

Francuska vidi u obilježavanju Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata prije svega mogućnost dodatne međunarodne afirmacije, što je procijenjeno nadasve korisnim u utvrđivanju političkih pozicija u Europi i svijetu. Stoga su inicirali okupljanje šefova država i vlada u Sarajevu koje će se održati na stogodišnjicu atentata 28. lipnja 2014., te niz popratnih kulturno-znanstvenih priredbi.

Važno je u slučaju Francuske naglasiti kako je ondje država inicijator proslave Stogodišnjice, te organizator središnjih događaja predviđenih za 2014. i 2018. godinu.

Francuska je tijekom nekoliko proteklih godina daleko odmakla u digitalizaciji arhivskoga gradiva iz razdoblja Prvoga svjetskog rata. Objavila je pojedinačne spise oko 1,3 milijuna poginulih vojnika u Prvomu svjetskom ratu i ta je baza podataka već dostupna putem interneta. Isto vrijedi i za operativne spise francuskih postrojbi. Projekti digitalizacije sada se nastavljaju sa težištem na obradi matičnih knjiga i privatnih arhiva iz istoga razdoblja.

Francuska će se nadalje založiti da se poprišta bitaka iz Prvog svjetskog rata proglase svjetskom kulturnom baštinom pri UNESCO-u.

Osim navedenoga Francuska planira pravu „mobilizaciju kulturnoga i znanstvenog pogona“ u svrhu obilježavanja Stogodišnjice. Namjeravaju održati brojne izložbe, potaknuti rad Francuske knjižnice za međunarodnu suvremenu dokumentaciju i informacije, intenzivirati znanstvene aktivnosti, proširiti projekt digitalizacije Europeana 1914-1918, sastaviti i objaviti popis arhivskih i diplomatskih izvora za Prvi svjetski rat, te održati izložbe arhivalija i zbirki francuskog Ministarstva obrane.

Posebna pažnja bit će usmjerena na jačanje djelatnosti Međunarodnog istraživačkog centra za povijest Prvoga svjetskog rata, Međunarodne grupe za istraživanje i raspravu o Prvomu svjetskom ratu, Njemačkoga povijesnog instituta u Parizu, Međunarodnog kongresa za vojnu povijest, Međunarodne komisije za vojnu povijest i sličnih institucija.

Stogodišnjica se u Francuskoj smatra međuresornim zadatkom. Stoga će se ustanoviti posebna struktura pod imenom Mission du Centenaire (Misija stogodišnjice), s vlastitim budžetom i osobljem. Rad međuresorne strukture bit će praćen svakodnevno i svoje će prijedloge podnositi Znanstvenome savjetu, čiji će članovi biti domaći i inozemni povjesničari i druge kvalificirane osobe. Konačno, najviše tijelo države imenovat će iz redova važnih osoba jedan Počasni komitet.

Ujedinjeno Kraljevstvo

Britanski ratni muzej (Imperial War Museum) vrlo se aktivno priprema za 2014. i obilježavanje Stogodišnjice. Osmislili su mrežu Partnerstvo za Stogodišnjicu (Centenary Partnership) koja pod njihovim vodstvom okuplja oko 850 nekomercijalnih lokalnih, regionalnih i državnih kulturnih, obrazovnih i znanstvenih ustanova iz cijeloga svijeta. Zahvaljujući ovomu Partnerstvu će milijuni ljudi diljem svijeta postati dijelom britanskoga obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, koja će biti popraćena brojnim kulturno-znanstvenim priredbama i djelatnostima.

Zahvaljujući ovoj platformi njezini su članovi zajedničkim snagama ostvarili utjecajniji glas u javnosti, te prepoznatljivost u međunarodnim kulturno-znanstvenim krugovima. Na ovaj način iskoristili su priliku da na globalnoj razini promoviraju Kalendar događanja potaknutih Stogodišnjicom, a koje će biti izvedene tijekom 2014. godine.

Partnerstvo svojim članovima omogućuje slijedeće pogodnosti: korištenje zajedničkoga loga Stogodišnjice, besplatno korištenje stotinu digitalnih sadržaja koje na raspolaganje daju ustanove uključene u projekt, uključenje u posebno osmišljenu kronologiju (timeline) Prvoga svjetskog rata, korištenje korisnih pomagala za učenje, komuniciranje i korištenje zbirki. Uz to, platforma je zamišljena kao mjesto izmijene stručnoga mišljenja.

Procjenjuje se da će Ujedinjeno Kraljevstvo potrošiti oko 50 milijuna funti na obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskoga rata. Između mnogobrojnih događaja smatramo potrebnim istaknuti obrazovne programe kojima će biti obuhvaćene sve srednjoškolske ustanove u vlasništvu države, a usmjereni će biti na iskazivanje pijeteta svim poginulima i njegovanju uspomene na njihovu žrtvu. Kako bi djeca što jasnije shvatila koliko je rat bio strašan, predviđeni su posjeti nekadašnjim bojišnicama u Francuskoj, danas spomen-područjima.

Novi Zeland

„Događaji iz 1914.-1918. dotakli su se gotovo svake novozelandske obitelji, svake zajednice, svake škole, svakoga radnog prostora i svakoga kluba ili grupe, kako se može vidjeti na memorijalnim pločama diljem zemlje“, stoji na glavnomu portalu novozelandske stranice za obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata.

Na istom mjestu nalaze se i podatci o broju sudionika u Prvomu svjetskom ratu u kojemu je sudjelovalo oko 10% Novozelanđana, odnosno oko 100.000 ljudi. Od toga je poginulo oko 18.000, a ranjeno oko 40.000 vojnika. Navedene brojke Novozelanđani smatraju neizmjernim gubitkom za jednu tako malu naciju.

U svrhu komemoriranja žrtava i obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata novozelandska je Vlada osnovala međuresornu grupu pod vodstvom Ministarstva kulture, a uz sudjelovanje još četiri resorna ministarstava: Ministarstva obrane, Ministarstva veterana, Ministarstva maorskih poslova i Ministarstva vanjskih poslova. Predstavnici navedenih ministarstava imenovali su zajedničku upravnu grupu (Inter-Agency Steering Group) koja koordinira aktivnosti i odgovorna je međuresornoj grupi. Konačno, Programski ured (Programme Office) pri Ministarstvu kulture izrađuje službeni program obilježavanja Stogodišnjice na državnoj razini težeći u njega uključiti i razne regionalne inicijative.

Kako bi potaknuli što širi krug stanovništva na sudjelovanje u osmišljenim programima, okupljen je Panel uglednih Novozelanđana koji uživaju povjerenje javnosti.

Projekti pokrenuti povodom Stogodišnjice: baza podataka spomen-ploča (Cenotaph Database); uključenje u Commonwealthovu komisiju za vojna groblja (Commonwealth War Graves Commission); komemoracija poginulima na Samoi i Galipolju, te Zapadnom i Srednjoistočnom bojištu; komemoracija za konja Bessa i nekoliko tisuća ostalih konja upotrijebljenih u ratu i slično.

Cilj novozelandske akcije jest:

• Razviti bolje razumijevanje kako je vojna baština formirala identitet nacije;
• Razviti bolje razumijevanje kako je Prvi svjetski rat utjecao na novozelandske obitelji, napose na žene i one koji su služili u ratu;
• Ukazati na dugu povijest novozelandskoga doprinosa globalnomu miru i sigurnosti;
• Daljnji razvoj odnosa sa zemljama Commonwealtha.

Hrvatska i Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata – područja djelatnosti

Kao što se iz navedenoga kratkog prikaza priprema za Stogodišnjicu Prvoga svjetskog rata u nekoliko zemalja svijeta može vidjeti, radit će se o uistinu povijesnom globalnom i europskom obilježavanju iznimnoga događaja, koje već kao takvo zaslužuje punu pozornost svih država i svih razina vlasti. Smatramo neophodnim da se i Hrvatska pridruži globalnoj inicijativi, jer će samo tako pokazati i dokazati postojanje neraskidivih veza sa Europom i svijetom.

U Hrvatskoj se do sada pojedinačno ukazivalo na važnost obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, ali su pokušaji ostali bezuspješni. Ti neuspjesi potaknuli su osnivanje Inicijativnoga odbora, jer smatramo da se samo zajedničkim radom može nadoknaditi propušteno vrijeme i manjak organizacije na državnoj razini.

Veliki projekt prikupljanja i digitalizacije arhivskoga gradiva u inozemstvu i izrada digitalnoga registra o Hrvatskoj u Prvom svjetskom ratu

Za početak potrebno je pokrenuti riješavanje problema nagomilanih tijekom niza godina jer Hrvatska ne posjeduje adekvatnu arhivsku građu vojne provenijencije iz Prvoga svjetskoga rata. Većina potrebne građe nalazi se u Austrijskom državnom arhivu u Beču, dok je manji dio u državnim i vojnim arhivima u Budimpešti. Bez te građe nije moguće pristupiti kvalitetnoj znanstvenoj obradi tema iz hrvatske vojne povijesti.

Stoga prvim zadatkom smatramo izradu digitalnoga registra Hrvatske u Prvom svjetskom ratu, javno dostupnog svim zainteresiranim korisnicima. Taj registar činio bi okosnicu budućih znanstvenih istraživanja, ali bi isto tako hrvatskim građanima omogućio potragu za njihovim precima, sudionicima Prvoga svjetskog rata.

Digitalni registar obuhvaćao bi slijedeće baze podataka:

► Registar austro-ugarskih vojnih postrojbi u Prvom svjetskom ratu
U ovomu bi registru bile popisane postrojbe austro-ugarske vojske (zajedničke vojske i domobranstva) popunjavane sa područja današnje Republike Hrvatske. Rekonstruiran bi bio njihov ratni put i navedeni svi relevantni podaci koji bi se našli u arhivskome gradivu.

► Registar okršaja, bojeva i bitaka
U ovom registru bile bi popisane sve borbene akcije Prvoga svjetskog rata u kojima su sudjelovale postrojbe sa područja RH.

► Registar vojnih gubitaka sa područja RH u Prvom svjetskom ratu
U ovomu registru bili bi navedeni svi pojedinačni gubici vojnih postrojbi austro-ugarske vojske (zajedničke vojske i domobranstva) sa područja današnje Republike Hrvatske. Vođen bi bio poimenično za poginule, ranjene, nestale, zarobljene ili otrovane plinom (Verlustlisten).

► Registar hrvatskih časnika u Prvom svjetskom ratu
U ovomu registru bili bi popisani časnici hrvatskih postrojbi, te bi bili navedeni svi biografski podaci pronađeni tijekom arhivskih istraživanja.

► Registar arhivskoga gradiva
U ovoj specijalnoj bazi podataka bilo bi popisano svo arhivsko gradivo u domaćim i inozemnim arhivima (ponajprije u Austrijskom državnom arhivu i mađarskom Ratnom arhivu) tičući se Hrvatske.

Zaključak Odbora o arhivskoj suradnji s Austrijom

Primarno arhivsko gradivo iz kojega bi nastala digitalna baza podataka pohranjeno je prvenstveno u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Gradivo o operativnom djelovanju austro-ugarskih postrojbi sa područja Hrvatske, te podatci o poginulima, ranjenima, nestalima i otrovanim vojnicima obuhvaća oko 90 metara gradiva, odnosno oko 900 arhivskih kutija građe. Samo za prvu fazu rada Odboru je potrebna žurna izrada oko 120.000 preslika osnovne arhivske građe.

Zbog obima taj posao ne može odraditi i/ili platiti nijedna ustanova u RH bez pomoći državnih institucija najviše razine. Stoga će se Odbor obratiti Predsjedniku RH i Predsjedniku Vlade RH s prijedlogom da Republika Hrvatska ŽURNO postigne međudržavni sporazum sa Republikom Austrijom. Kao primjer djelovanja mogao bi poslužiti sporazum između Republike Mađarske i Republike Austrije prema kojemu je Mađarskoj bila omogućena izrada digitalnih kopija gradiva Austrijskog državnog arhiva koje se odnosi na Mađarsku.

Ukoliko se iskaže politička spremnost za ovakav dogovor, Odbor je spreman pripomoći izradom stručnih ekspertiza. Važnu ulogu u tome će imati Hrvatski državni arhiv (HDA), koji je najbolje upoznat s mogućim modelima međuarhivske suradnje kako bi se što žurnije omogućila provedba ovoga plana.

Znanost

Znanstveni će dosezi proizašli iz obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata uglavnom ovisiti o spremnosti Ministarstva kulture te Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da financijski podrže pojedinačna događanja koja će im biti predložena u sklopu redovnoga sustava financiranja. Budući da prijava na raspisane natječaje otežava pravodobno planiranje pojedinačnih akcija u sklopu ovako obimnog programa, naročito kada je riječ o mađunarodnoj suradnji, Inicijativni odbor predlaže pronalaženje drugačijega modela financiranja.

Obzirom na slabu istraženost razdoblja Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj, Odbor smatra neophodnim postepeno istraživanje bazirano na odabiru tema od presudne važnosti za svaku pojedinu ratnu godinu (vidjeti: Kalendar događanja na str. 16-18). Na taj bi se način ipak sustavno obradilo to presudno razdoblje hrvatske povijesti, što bi bio značajan pomak na bolje u odnosu na postojeće stanje.

Namjera nam je da svaki od predloženih znanstvenih skupova i okruglih stolova bude pretočen u zbornik radova, a uz svaku izložbu bude otisnut katalog izložbe. Cilj nam je stvoriti bazičnu literaturu koja bi se u budućnosti mogla nadograditi specijalističkim i znanstvenim studijama različitih struka, te na taj način stvoriti respektabilnu bibliografiju o Prvom svjetskom ratu u Hrvatskoj.

Knjižnice

Odbor smatra kako knjižnice predvođene Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom (NSK) mogu digitalizacijom hrvatskoga tiska iz razdoblja Prvoga svjetskog rata bitno pomoći razvoju znanstveno-istraživačkih projekata. Iako su pojedine knjižnice već uvelike u procesu digitalizacije svoga fonda, druge poprilično zaostaju što bi svakako valjalo ispraviti.

Osim toga, knjižnice su dragocjeni izvor podataka za izradu Bibliografije radova o Prvom svjetskom ratu, koja bi obuhvaćala znanstvene i stručne knjige te znanstvene, stručne i pregledne radove o tome razdoblju. Hrvatskoj također nedostaje potpuni popis onovremenih tiskovina (novina, periodičnih publikacija, časopisa), što bi svakako valjalo promijeniti, kao i napraviti izbor najrelevantnijih članaka iz tiska, obzirom da potpunu bibliografiju nije moguće izraditi zbog preobimnosti gradiva.

Muzeji

Inicijativni odbor razvio je do sada izvrsnu suradnju sa nekoliko muzeja čiji su djelatnici ujedno i članovi Odbora. Obzirom da su neki od naših članova i vrlo istaknuti članovi muzejske zajednice, nadamo se uspješnoj suradnji sa Muzejsko-dokumentacijskim centrom (MDC-om), kao krovnom ustanovom te vrste za područje Republike Hrvatske.

Namjera nam je pozvati na suradnju sve muzeje putem zajedničkoga upitnika o posjedovanju građe tičuće se Prvoga svjetskoga rata. Prikupljeni podaci činili bi Registar muzejske građe koji bi u znatnoj mjeri olakšao formiranje prigodnih izložbi.

Naravno, ovisno o odzivu i spremnosti na suradnju bilo bi izvrsno da se što više izložbi postavi koordinirano sa planiranim znanstvenim skupovima i/ili okruglim stolovima kako bi se dobila što cjelovitija slika o istraživanoj temi. Uspostavljena koordinacija ujedno bi poslužila kao platforma za popularizaciju rada znanstvenih i kulturnih ustanova uključenih u ovaj program.

Ukoliko to bude moguće, bilo bi dobro organizirati razmjenu izložbi između velikih kulturnih centara (Zagreb, Pula, Split, Zadar i Osijek) i gostovanje pojednih izložbi ili dijelova većih izložbi u manjim gradovima širom Hrvatske.

Unatoč tome znatan dio Hrvatske neće biti uključen u obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, ali će svi oni koje to bude zanimalo moći vidjeti gdje se što događa na zajedničkom Kalendaru događanja koji će biti vidljiv na mrežnim stranicama posvećenima obljetnici.

Obrazovanje

Velika je odgovornost resora obrazovanja da putem hrvatskog školskog sustava ususret i povodom Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata promiče vrijednosti nastanka Europe kao zajednice ranopravnih naroda proizašle iz zajedničke povijesti obilježene ratovanjima. Pritom je bitno istaknuti koja je bila uloga Hrvatske u oblikovanju današnje Europe te kako su europska i svjetska ratna zbivanja utjecala na formiranje hrvatske nacije i države.

Smatramo potrebnim uputiti djecu i mladež da upoznaju život svojih predaka, izravnih i neizravnih sudionika Prvoga svjetskog rata, kako bi shvatila koliko rat razara obitelj i društvo u cjelini. To se može postići ilustriranim predavanjima, čitanjem hrvatske književnosti, sjećanja sudionika toga razdoblja ili na neki drugi način primjeren dobi ciljane skupine.

Izbor metode također ovisi o dobi, no najbitnije je da djeca shvate važnost Prvoga svjetskog rata za današnjicu i događaje u kojima i ona neizravno sudjeluju.

Ceremonijalno-memorijalna djelatnost

Državna razina

Odbor smatra kako bi Republika Hrvatska trebala poput svih drugih zemalja komemorirati žrtve Prvoga svjetskog rata na državnoj razini.

Za tu svrhu trebalo bi u okviru rada na bazama podataka sastaviti ratne putove hrvatskih postrojbi te kalendar obilježavanja akcija u kojima su sudjelovali, kako bi se moglo pristupiti organiziranom memorijalnom obilježavanju pojedinačnih događaja iz razdoblja Prvoga svjetskog rata.

Odbor poziva osobito da se evidentiraju vojna groblja iz vremena Prvoga svjetskog rata na području Republike Hrvatske i vojna groblja hrvatskih pukovnija u inozemstvu (Italija, Slovenija, Ukrajina, Rusija…). Većini njih nužna je temeljita obnova, a prilično je upitno u kojem su stanju pojedinačni grobovi istaknutih vojnih ličnosti.

Posebnu pažnju valjalo bi posvetiti obnovi groba vojskovođe Svetozara Boroevića na bečkomu Središnjem groblju. Grob je posve zapušten i nedostaje prilično slova na grobnoj ploči, što je na popriličnu sramotu svima nama.

Lokalna razina

Odbor poziva jedinice lokalne samouprave da se priključe obilježavanju Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata napose obnovom spomen-obilježja (spomenika ili ploča) te groblja vojnika. Njihova djelatnost i angažman bila bi od nacionalne važnosti za izradu registra vojnih grobalja i spomen-obilježja iz razdoblja Prvoga svjetskoga rata na tlu Republike Hrvatske.

Pri tome bi bilo od izuzetne važnosti potaknuti sjećanja starijih stanovnika, jer su brojni spomenici u međuvremenu posve uništeni i izgubio im se svaki trag. Suradnja sa stanovnicima važna je i zbog prikupljanja arhivalija, fotografija i sličnih materijala iz obiteljskih zbirki, a sve sa ciljem obnove sjećanja na povijesne hrvatske postrojbe iz vremena Prvoga svjetskog rata.

Mogućnost uključivanja drugih resora u obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata

Turizam

Francuska tijela državne vlasti izvijestila su kako svake godine više od sedam milijuna posjetitelja, od toga su polovica stranci, posjećuje poprišta Prvoga svjetskog rata u Francuskoj što državi donosi izravni prihodom od 45 milijuna eura godišnje. Također su objavili da se ususret Stogodišnjici Prvoga svjetskog rata očekuje snažan porast broja posjetitelja, a time i ostvarenih prihoda.

Obzirom da i u Hrvatskoj postoje područja pogodna za povijesni turizam sa sastavnicom Prvoga svjetskog rata, smatramo da bi za Republiku Hrvatsku bilo dobro priključiti se europskim trendovima znanstvenoga i kulturno-povijesnoga turizma, te ujedno promovirati Hrvatsku.

Odbor smatra kako je za to najpogodnije područje Pule, koja je bila sjedište C. i kr. ratne mornarice, pa se uz nju nalazi relativno dobro očuvan sustav fortifikacijskih utvrda. To područje valjalo bi uz pomoć Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice postepeno pretvoriti u svjetski poznatu destinaciju koja bi mogla pripomoći razvoju turizma na cjelokupnom teritoriju Hrvatske.

Hrvatska radio-televizija

Hrvatska radio-televizija trebala bi kao javna televizija pratiti nastojanja svih sudionika obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskoga rata kako bi informacije o važnosti te obljetnice doprle do što većeg broja građana Republike Hrvatske.

Putem izvještaja sa pojedinih događaja (znanstvenih skupova, otvaranja izložbi, polaganja vijenaca) vršila bi se popularizacija rada državnih tijela i ustanova u znanosti i kulturi.

Članovi Inicijativnog odbora mogli bi biti stručni konzultanti prilikom izrade različitih emisija o Prvom svjetskom ratu osmišljenih unutar HRT-a.

P. S. Ovo je tekst iz Akcijskog plana koji je uredila dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić s Hrvatskog instituta za povijest

Ne bi se moglo reći da su stavovi o pojedinim spornim pitanjima bili identični, kao ni da je postignuta znanstvena suglasnost o spornim pitanjima dvaju naroda, ali je Dijalog doveo do međusobna upoznavanja i svijesti o tome što se istražuje i objavljuje na drugoj strani. Na ovaj način, obje historiografije počele su u svoja djela uvrštavati i radove s „druge“ strane. Ovo je bio novi korak naprijed, jer su se u proteklim godinama pojavila znanstvena djela i u Srbiji i Hrvatskoj koja su u svojim popisima biografija sadržavala komplementarna djela kolega iz susjedne države.

Sljedeći korak predstavljalo je istraživanje u arhivima, što je danas aktualna faza. Ovdje su kolege iz Srbije u lošijem položaju zbog manjka financija, ali i manjka državnog interesa za financiranje istraživanja u Hrvatskoj. S druge strane, kolege iz Hrvatske bile su u težem položaju, jer je većina značajnih fondova iz epohe zajedničke države u Beogradu; prije svega u Arhivu Jugoslavije, potom u arhivima Ministarstva vanjskih poslova i Vojnom arhivu. Istraživanje u njima zahtijeva putne troškove i troškove boravka, zatim ostala naprezanja u situaciji kada se istražuje s ograničenim vremenom boravka.

Tu je vjerojatno najteži istraživački pothvat istraživanje u srpskom Vojnom arhivu u Beogradu. Osim posebnih dozvola koje se rješavaju na razini ministarstava vanjskih poslova dviju zemalja, potrebno je i odobrenje za rad na određenoj temi u samome arhivu. I pored susretljivosti osoblja Vojnog arhiva, često je takvo odobrenje ograničeno količinom izdane građe, dopuštenom količinom i cijenom fotokopiranih dokumenata, a konačno i udaljenošću od središta Beograda. Sve ovo čini da je istraživanje, posebno za istraživače iz inozemstva (pa dakle i iz Hrvatske), prilično složen posao.

Ovaj arhiv značajan je za povijest Hrvatske jer osim „jugoslavenskih“ vojnih fondova, sadrži i fond građe Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945. godine. Spomenuti fond NDH jedan je od većih fondova u Vojnom arhivu. Sačinjava ga 555 arhivskih jedinica u više od 330 kutija, koje su ranije obrađene, i još uvijek nepoznata količina nepopisane građe. Ovaj nepopisani dio do prije nekoliko godina bio je u podrumu ove institucije, uredno složen, ali izvan upotrebe za istraživače jer dokumenti nisu bili arhivski obrađeni. U ovom dijelu građe raznolika je građa ministarstava NDH, ali moguće i još nekih institucija. Točan pregled ove građe imat ćemo kada se taj proces sređivanja građe završi.

Ranije formiran i potpuno dostupan fond NDH sadrži velik broj građe koja daje prilično široku sliku vojnih (donekle i političkog) aspekata funkcioniranja NDH 1941. – 1944. godine. Ipak, dobar dio odnosi se na vojnu povijest hrvatskih oružanih snaga. Ovaj dio fonda istraživali su srpski i hrvatski povjesničari iz epohe socijalističke Jugoslavije za pojedine monografije koje su pisane 1970-ih i 1980-ih godina. Pojedine cjeline objavljivane su u raznolikim zbornicima, od kojih su vjerojatno najveći i najpoznatiji Zbornici dokumenata i podataka o narodno-oslobodilačkom ratu naroda i narodnosti Jugoslavije, koji su objavljivani od 1949. godine pa sve do sredine 1980-ih godina. Ponajviše u svescima koji su se bavili NOB-om na području Hrvatske ili Bosne i Hercegovine (IV., V. i XI.); naravno uz selektivnost koja je značajka toga doba.

Ovaj fond čine tisuće i tisuće dokumenata vojne provenijencije iz vremena NDH. Fond započinje nizom kutija s dnevnim izvješćima o događajima na prostoru NDH iz područja sigurnosti, koja su se sastavljala na razini Ministarstva domobranstva, kasnije Ministarstva oružanih snaga. Potom je tu različita arhivska građa Glavnog stožera Ustaške vojnice, Poglavnikova vojnog ureda, pojedinih zborova, divizija, zdrugova ili manjih jedinica domobranstva, zatim zrakoplovstva i mornarice. Zamjetno je da zbog ratnih okolnosti ili načina na koji je u razdoblju 1941. – 1945. vođena, uništavana ili poslije rata sačuvana građa, pojedinih cjelina ima manje, a nekih pak više. U okviru Domobranstva tako su detaljnije sačuvani dokumenti pojedinih zdrugova ili divizija (npr. 6. pješačke divizije iz Mostara), također i jedinica koje su već privukle značajnu pažnju javnosti u skorije vrijeme s radovima kolege Amira Obhođaša, kao što su „369. pojačana pješačka pukovnija“ ili „Lako prevozni zdrug“, koje su bile angažirane na Istočnom bojištu. Također za Zrakoplovstvo ili Hrvatsku mornaricu.

S druge strane zamjetno je da naprimjer za Ustašku vojnicu u 1941. gotovo da nema sačuvanih originalnih dokumenata. Zbog stihijske naravi njena nastanka tijekom 1941., vjerojatno nije ni bilo puno toga što bi se sačuvalo. No za kasnija razdoblja to već ne može biti slučaj, jer je nedostatak građe evidentan dijelom i za razdoblje poslije 1943. godine. Nedostatak sačuvane građe posebno se odnosi na posebne ustaške postrojbe kakvi su bili Poglavnikov tjelesni zdrug (ranije bojna) ili Ustaška odbrana koja je bila u sastavu MUP-a. Ustašku vojnicu, stoga, treba pratiti ili kroz domobranska dnevna izvješća ili kroz dokumentaciju domobranskih jedinica koje su na terenu djelovale zajedno s ustaškim postrojbama. U pojedinim razdobljima (1942.) ili za pojedine jedinice (kao III. djelatni zdrug u Karlovcu, 33. pripremna bojna itd.) sačuvano je zaista dosta građe koja pomaže da se indirektno sagledaju i druge jedinice Ustaške vojnice. Dio cirkularnih okružnica koje su iz Glavnog stožera dobivale sve jedinice na taj je način sačuvan, jer postoje primjerci u cjelinama sačuvanih jedinica.

U puno slučajeva fond NDH raspolaže sa značajnim količinama građe s personalnom problematikom časničkog osoblja Oružanih snaga NDH. To je naročito očigledno u slučaju dokumenata Poglavnikova vojnog ureda, Zrakoplovstva ili Mornarice. Posebno su zanimljivi dokumenti kao personalni kartoni časnika ili ukazi o odlikovanjima. Sasvim je sigurno da su se poslijeratne službe sigurnosti nove Jugoslavije posebno bavile analizom biografija časnika hrvatskih snaga i koristile ih u svrhu represije.

Osim vojne tu je i građa državnih ili političkih institucija kao što su lokalne vlasti po velikim župama, župskim redarstvenim oblastima, ali i pojedinih ministarstava, kao što su to: Ministarstvo za oslobođene krajeve, diplomatski predstavnici (konzulati) u Beogradu ili Ljubljani, odnosno Ureda za vezu pri njemačkoj Operativnoj zoni Jadransko primorje od rujna 1943. godine. Ono što se nama učinilo zanimljivo, a donekle i potpuno nepoznato, veća je količina sačuvane arhivske građe koja se tiče željezničkog prometa i događaja na željeznicama diljem NDH. Kada se uzme u obzir koji su značaj željeznice imale za funkcioniranje njemačkih ili hrvatskih snaga, kao i prometa uopće na području NDH, odnosno prilična fokusiranost partizanskog pokreta na ometanje željezničkog prometa, dolazimo do mogućnosti da se s ovom građom ispiše jedna drukčija povijest NDH, promatrana s gledišta funkcioniranja željezničkog prometa.

Još jedna cjelina poprilično je dokumentirana, a to su odnosi između NDH i Italije, odnosno talijanskih vojnih i političkih vlasti na terenu dijela NDH pod talijanskom kontrolom 1941. – 1943. godine. Ovaj dio građe bitan je i za razumijevanje srpskih ustaničkih (pobunjeničkih) snaga 1941., a kasnije za razvoj i organiziranje četničkog pokreta na prostoru NDH. Ova građa bitna je za stvaranje slike o kontekstu odnosa u trokutu hrvatsko-talijansko-srpskih odnosa. Vlasti u Zagrebu posebno su obraćale pažnju na područja koja su kontrolirali Talijani: Dalmaciju, Istru i pojedine otoke. Zato je izrađen tijekom postojanja NDH, ali i sačuvan jedan broj elaborata o položaju hrvatskog stanovništva u tim krajevima, zločinima nad stanovništvom i uopće o odnosu talijanskih saveznika prema ovim područkima. Slično je bilo i za pitanje Međimurja ili pojedinih područja na istoku.

Dio ovog fonda sadrži i posebno izrađene elaborate (Organizacija i formacija Zrakoplovstva NDH, Organizacija i formacija UNS-e itd.), kao i pojedina djela značajna za razumijevanje tog razdoblja, kakva je „Siva knjiga“ pod naslovom „Odmetnička zvijersta i pustošenja u prvima mesecima NDH“, referat predratnoga jugoslavenskoga policijskog inspektora Vlade Milićevića „Hrvatska emigracija“ ili pojedina djela kakvo je npr. djelo Rudolfa Horvata „Vojnička povijest hrvatskog naroda“, dr. Stjepana Antoljaka „Vjekovna težnja i borba Hrvata za ujedinjenje“ ili „Psunjskoga Hrvati u svijetlu istorijske istine“, Dizdara „Ustaštvo“, brošure s Poglavnikovim govorima itd.

Konačno, posebnu zanimljivost čini cjelina građe Ustaškog pokreta prije 1941. godine. Osim originalne građe, često pisane rukom – nastale u emigraciji i logorima gdje su bile obučavane ili internirane ustaše – sačuvani su i primjerci pojedinih ustaških glasila kao Hrvatska pošta ili Hrvatski domobran. Također, tu je i građa ustaško-križarskih grupa iz 1946., kakvi su na primjer 1. hercegovački križarski zdrug Bože Mandića ili dijelovi saslušanja pojedinih ustaških dužnosnika kod Udbe za Hrvatsku poslije rata. Dakle, nešto slično onome što već postoji u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.

Ono što je zamjetno u analizi fonda NDH je da je on formiran i prilagođen promatranju događaja iz gledišta pobjednika, tj. iz partizanskog gledišta. Veći dio građe postavljen je tako da svjedoči o borbama sa snagama partizanskog pokreta, a ne po unutrašnjoj organizacijskoj logici vojnog sistema NDH, kao što je to slučaj, na primjer s takozvanom četničkom građom (Jugoslovenska vojska u Otadžbini) koja je složena prema ustrojstvu te vojne formacije od Vrhovne komande pa naniže. Dnevna izvješća započinju tako s ustaničkim danima 1941., a ne od samog nastanka hrvatskih oružanih snaga i uredno su složena kronološki, poslije kojih dolaze razne komande, jedinice i druge ustanove oružanih snaga NDH. Činjenica da sastavljače ovog fonda nije previše zanimalo funkcioniranje vojnog ili političkog sistema hrvatske države očigledna je u činjenici da je u obradi građe prvo fokusirano ono što se tiče partizanskog pokreta, a potom sve ostalo. Ovakav odnos prema NDH može potvrditi i činjenica da nije došlo do objavljivanja posebnog sveska Zbornika dokumenata i podataka o narodno-oslobodilačkom ratu naroda i narodnosti Jugoslavije, a koji bi se ticao oružanog i političkog sistema NDH i njegova odnosa prema partizanskom pokretu. Pa čak i takvog koji bi se fokusirao samo na protupartizansku djelatnost, kao što je to bio slučaj sa Zbornicima, svezak XII. (njemačke vojno-policijske ustanove), XIII. (talijanske vojne ustanove) ili XIV. (četničke jedinice).

Drugi problem koji smo uočili je da sačuvana vojna građa, počevši od navedenih dnevnih izvješća pa do dokumenata pojedinih jedinica, govori više od same vojne problematike. Od pitanja funkcioniranja vojne organizacije, međusobnih odnosa domobranstva, oružništva, ustaške vojnice, milicije… preko unutrašnjih problema: raspoloživog ljudstva, discipline, mana ili vrlina u borbi, proklamiranih ideala ili razbijenih iluzija, odnosa s njemačkim ili talijanskim saveznicima, nevoljne kolaboracije s četničkim snagama, do svakodnevnog života vojske na terenu. Osim toga ova građa govori o životu izvan vojničkih redova, o životu u Hrvatskoj 1941. – 1945.: funkcioniranju nove države koja se suočila s unutrašnjim izazovima i postala fronta na gotovo svim svojim dijelovima, funkcioniranju prometa, pitanjima ishrane, povremenim naletima gladi ili epidemijama te izbjeglištvu iz ratom zahvaćenih dijelova NDH. Sve ovo do sada je uglavnom bilo izvan istraživačkog fokusa. Ranija socijalistička, propartizanska jugoslavenska historiografija bavila se utvrđivanjem činjenica koje su iznova optuživale NDH i ustaški pokret uglavnom s ideološke strane. Potom se klatno okrenulo na drugu stranu. No realnost života i funkcioniranja NDH (na građi koja je sačuvana u Vojnom arhivu) i dalje je izvan ozbiljnoga istraživačkog zahvata. Smatramo da obilje građe upravo nudi mogućnost novog čitanja dokumenata NDH.

Fond NDH također nudi još jedno moguće polje istraživanja: analizu partizanskog pokreta, a prema građi NDH. Upravo ono što su sastavljači edicije Zbornika NOR-a vjerojatno planirali, ali nisu to i dovršili. Međutim, analizu na kritičkoj osnovi, koja je izmicala propartizanskim historiografima, kao piscima povijesti pobjednika. Kroz dokumente NDH vide se mnoga iskušenja komunističkog – partizanskog pokreta, koja nisu naravno navedena u djelima koja su se bavila njime. To nikako nije takozvani „revizionizam“ na koji pojedine kolege ljevičarske orijentacije i u Srbiji i Hrvatskoj inzistiraju (iako se mnogi takvi povjesničari istraživački i ne bave Drugim svjetskim ratom). Upravo to je karika koja nedostaje za razumijevanje ratnih, ali i mnogih potonjih događaja.

Odluka Vojnog arhiva u Beogradu da se započne skeniranje građe NDH veliki je pomak na bolje. S jedne strane istraživačima se omogućava lakše istraživanje, a u što smo se imali prilike i sami uvjeriti. S druge strane, na ovaj način ide se u susret događajima, gdje uskoro može doći do političke odluke da se fond NDH u cijelosti ili u digitalnom obliku preda iz Srbije Hrvatskoj. Iako je poslije rata s NATO savezom 1999. često službeno objašnjavano da je dio fonda NDH bio izgubljen kao posljedica djelovanja zrakoplovstva po zgradi tadašnjega Saveznog ministarstva odbrane, to je vjerojatno bio samo izgovor ne bi li se odložilo pitanje sukcesije ili čak vraćanja. Sada su okolnosti i praksa drukčiji.

Smatramo da od takvog rješenja mogu imati koristi obje znanstvene zajednice. Hrvatska, jer će njeni istraživači konačno moći u cijelosti istražiti fond NDH, koji je dugi niz godina bio dostupan samo preko mikrofilmova u HDA ili one građe koja je već ranije predana iz službi unutarnjih poslova SR Hrvatske u taj arhiv. S druge strane i srpska znanstvena zajednica, jer će moći digitalnu građu lakše istražiti. Vjerujemo da će činjenica da će građa NDH biti dostupna u Hrvatskoj značiti poticaj na novi znanstveni dijalog, lišen stereotipa i selektivnog pristupa koji je bio karakterističan za vrijeme socijalizma. Ili jednostranog pristupa koji je bio karakterističan za vrijeme 1990-ih kada je novi rat donio i novo čitanje povijesti Drugoga svjetskog rata i u Srbiji i Hrvatskoj, u skladu s događajima koji su odvijali. Također, skinut će se veo s mita da beogradski arhivi kriju nešto što je tajno i nedostupno, makar kada je povijest Nezavisne Države Hrvatske u pitanju.

Naravno, moramo biti realistični: povijesna slika o NDH u mnogome je već formirana u ranijem razdoblju na bazi postojećih arhivskih ili drugih istraživanja. Detaljnim istraživanjem građe koja se čuva u Vojnom arhivu u Beogradu, ona se u principu ne može drastično izmijeniti. Međutim, novim istraživanjima ta se povijesna slika može učiniti kompleksnom, s mnogo novih detalja ili novih kutova gledanja, koji će dopuniti naša saznanja o mnogim pitanjima iz epohe postojanja Nezavisne Države Hrvatske.

dr. sc. Bojan Dimitrijević, Institut za savremenu istoriju, Beograd

Tekst je prethodno objavljen u VP-u, broj 22, siječanj 2013.

PROF. DR. MLADEN ANČIĆ, redoviti profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru:

O važnosti predmeta koji se obrađuje u djelu:
U svome djelu Ivica Lučić se bavi poviješću Bosne i Hercegovine i Jugoslavije u razdoblju nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, prateći razvoj prilika sve do punog razgaranja rata u toj zemlji 1992. godine. Važnost posla kojega se poduhvatio autor leži prije svega u činjenici da rat, koji se na teritoriju BiH vodio od zadnjih mjeseci 1991. godine sve do listopada 1995., odnosno njegove uzroke kao i povod, nije moguće razumjeti i objasniti bez detaljnoga poznavanja i razumijevanja prilika koje u BiH, ali i Jugoslaviji vladaju nakon smrti Josipa Broza Tita. Iako je od formalne propasti „samoupravnog socijalističkog projekta“ proteklo već više od dvadeset godina, još uvijek se o tom projektu govori poglavito iz perspektive njegovih izravnih sudionika (ili njihovih „glasnogovornika“) u nastojanju pronalaženja „bolje prošlosti“, čime se zapravo zaklanjaju pravi razlozi njegove propasti. Način na koji Lučić prikazuje društvenu konstrukciju „progresivnih snaga“ i istu takvu konstrukciju i definiranje „protivnika i neprijatelja“, u situaciji kada je „razvojni socijalistički projekt“ zapao u duboku krizu koja je tražila brze promjene i transformacije, važan je kao dio procesa društvenog osvješćivanja i realnog sagledavanja vlastite prošlosti.

O izvornosti djela s procjenom doprinosa razvoju znanosti:
Djelo Ivice Lučića rezultat je dugotrajnoga istraživanja i originalne interpretacije prikupljenoga izvornog materijala. Autor rekonstruira, temeljem arhivske građe i suvremenih tiskovina, kostrukciju „diskursa sigurnosti“ koji je za glavni zadatak imao osigurati društveni „režim istine“ instaliran u socijalističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetstkog rata i društvenog prevrata nazvanog „socijalistička revolucija“. No, autor se ne zaustavjla na tome već prikazuje kako se „diskurs sigurnosti“ pokušavalo pretvoriti u praktično djelovanje u uvjetima totalitarne diktature (koga i kako pratiti i nadzirati; koga i kako kazniti, a koga, zbog ovih ili onih razloga ekskulpirati bez obzira na stvarne postupke). Velikom prednošću smatram autorov postupak u kojem je, radije nego li ove ideje elaborirati u teorijskome smislu, a takvih je pristupa danas i previše, pokazao praksu pokušaja održanja već u ono doba dobrano zastarjelog društvenog „režima istine“. U tome smislu smatram autorov doprinos razvoju znanosti izrazito vrijednim.

O usporedbi s drugim djelima o istom ili srodnom predmetu s komparativnom ocjenom kvalitete:
Već i iz onoga što sam ranije napisao o potrazi za „boljom prošlošću“ u javnom govoru o socijalizmu jasno proizlazi da nije lako naći djela s kojima se Lučićev rukopis može uspoređivati. No, čak i kad se nađu takva rijetka djela, Lučićev postupak rekonstrukcije kategorijalnog aparata „diskursa sigurnosti“ i prikaz njegova prevođenja u praktične organizacijske oblike i realno djelovanje predstavlja izrazitu prednost u odnosu na djela s kojima se rukopis može uspoređivati.

O prikladnosti pristupa:
Oblikovanje teme, uočavanje problema te dokumentarna podloga u smislu istraženog izvornog materijala, pokazuju da je riječ o već formiranom i uspješnom znanstveniku. Njegovi postupci i procedure u postupanju s izvornim materijalom, kao i vještina u oblikovanju pisanoga teksta, odgovaraju visokim znanstvenim standardima.

O društvenoj potrebi i opravdanosti izdavanja djela:
Predloženi rukopis Ivice Lučića ima važnost na dvije društvene razine: na akademskoj razini on je ozbiljan prinos historijskoj znanosti, koji svojim ukupnim rezultatom osigurava dignitet bavljenja suvremenom poviješću; na drugoj razini, onoj šire društvene zajednice, on zadovoljava potrebu osvješćivanja i suočavanja s bliskom prošlošću na način koji uvelike izbjegava uobičajeni postupak podjeljivanja „pozitivnih“ i „negativnih“ rola sudionicima povijesnoga procesa.

DR. SC. DAVOR MARIJAN, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu:

O važnosti predmeta koji se obrađuje u djelu:
Autor obrađuje političko i sigurnosno stanje u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini od 1980. do 1992. odnosno razdoblje od smrti Josipa Broza Tita do međunarodnog priznanja BiH. Riječ je o razdoblju koje karakterizira duboka i totalna kriza Jugoslavije (naravno i BiH) te razdoblje propasti komunizma i raspada federacije na kraju kojeg je BiH dobila međunarodno priznanje što nije zaustavilo rat koji je tinjao od jeseni 1991. Autor je u prvom dijelu dao široki prikaz stanja u Savezu komunista BiH u osamdesetim godinama XX. stoljeća, detaljno je razložio značajke obrambenog i sigurnosnog sustava SFRJ i BiH, te prikazao organizaciju najvažnijih institucija tog sustava. U ovom dijelu, autor je obradio i djelovanje „unutarnjih neprijatelja“, odnosno svih onih organiziranih i neorganiziranih snaga i pojedinaca koji nisu pokazivali dužno poštovanje komunističkom sustavu. Autor je pregledno prikazao nacionalne i nacionalističke pojave kod sva tri konstitutivna naroda u BiH. Završna poglavlja ovog dijela posvećena su općejugoslavenskim pojavama, unitarizmu i nacionalizmu uglavnom u Srbiji a koje su dovele u pitanje organizaciju jugoslavenske federacije, te njihov utjecaj na stanje u BiH. U drugom dijelu autor obrađuje vremenski kratko, no događajima bogato razdoblje od dvije i pol godine (1990.-1992.) u kojem se raspao SK, održali prvi višestranački izbori a BiH krenula prema neizbježnom ratu koji se rasplamsao u proljeće 1992. godine. Dobar dio teksta posvećen je stanju u Hrvatskoj koje je izravno utjecalo i na stanje u BiH. Rukopis završava dodatkom u kojem autor detaljno analizira sastanak političkih čelnika Srbije i Hrvatske u Karađorđevu koji je postupno pretvoren u kamen temeljac teorije o dogovorenom ratu ove dvije republike na štetu, dakako BiH.

O izvornosti djela s procjenom doprinosa razvoju znanosti:
Riječ je o djelu koje je nastalo na temelju brojnih izvornih dokumenata, najvećim dijelom SK i službi unutarnjih poslova SR BiH. Njihovom detaljnom analizom, te usporedbom s brojnim člancima dnevnih i tjednih novina autor je pokazao zavidni stupanj objektivnosti i poznavanja literature. Sintezom rada na izvornim dokumentima, obuhvaćanjem novinskih članaka i korištenjem rijetkih rezultata historiografske publicistike i sjećanja, autor je napisao znanstveno djelo koje je nedvojbeno izvorni doprinos historiografiji. Posebno treba istaknuti da slika koju autor nudi kudikamo odskače od uobičajene i nametnute dnevno-političke percepcije o BiH kao multietničkom raju i primjeru suživota bez premca.

O usporedbi s drugim djelima o istom ili srodnom predmetu s komparativnom ocjenom kvalitete:
Rukopis I. Lučića spada u kategoriju političke povijesti, a u hrvatskoj historiografiji upravo je on otvorio istraživačku stranicu suvremene povijesti BiH. S obzirom da ni u BiH nema istraživača koji se mogu usporediti s autorom moram konstatirati da usporedna nije ni moguća. Ovo je doista pionirski rad koji argumentirano dovodi u pitanje stvorenu dnevno-političku sliku i predstavlja vrijedan prilog za neku buduću sinetezu o raspadu Jugoslavije.

O prikladnosti pristupa:
Rukopis je kompozicijski podijeljen na dva dijela i dodatak o Karađorđevu s velikim brojem poglavlja i potpoglavlja, što omogućuje njegovu preglednost i čitljivost. Odlikuje ga kritičnost prema izvornim dokumentima i literaturi, objektivnost, koja se ogleda u trudu autora da nabavi gotovo svu literaturu i tisak koji govore o temi rada, nepristrana analiza i smirenost u opisivanju događaja, kao i u zaključivanju.

O društvenoj potrebi i opravdanosti izdavanja djela:
Rukopis I. Lučića odskače od uobičajene publicističke pristranosti i neobjektivnosti kada je riječ o pisanju najnovije povijesti. Osim uže znanstvene opravdanosti, važnost takvog izdanja je i u podsjećanju je šireg čitateljstva na nedavna događanja s obzirom da veliki dio njih još živi s sjećanjima i posljedicama koje je rat ostavio.

Tako je u skladu s „novom metodologijom“ nastava povijesti za četverogodišnje strukovne škole doživjela drastične promjene, a na štetu nacionalne, hrvatske povijesti. Naime, u već spomenutim strukovnim školama, sadržaji iz povijesti obrađuju se u prvom i drugom razredu. Umjesto dosadašnjih i uvriježenih omjera nacionalne i svjetske povijesti (60 naspram 40%), „novom metodologijom“ taj je omjer sveden na 20% nacionalne i 80% svjetske povijesti. Zabrinjavajuća je i tragična indolencija sastavljača navedenog kurikuluma prema sadržajima nacionalne povijesti hrvatskoga naroda. Sadržaji iz hrvatske povijesti, koji su prema još uvijek službenom Nastavnom planu i programu, bili ili jesu zastupljeni natpolovičnom većinom, novo predloženim kurikulumom oni su svedeni na drastičnu manjinu.

Tako npr. u 1. razredu od sveukupnih 40 sati obrade novoga gradiva, njih 21 pripadao je sadržajima iz hrvatske povijesti. Novim kurikulumom taj je broj sveden na 10 sati. Još je drastičnija razlika u 2. razredu, gdje je postojeći program predviđao 25 sati sadržaja iz hrvatske povijesti, a novopredloženim kurikulumom on je sveden na 9 sati. Za obradu cjelokupne hrvatske srednjovjekovne povijesti novim su kurikulumom predviđena svega četiri nastavna (4) sata, dok su temama koje obrađuju Hrvatima susjedne zemlje i narode, primjerice Mađare, posvećena gotovo nikakva pozornost. Nisu li i ti narodi i zemlje imali važnu ulogu u europskoj povijesti, a istodobno su Hrvati s njima bili snažno povezani. S druge strane, inzistira se, kao u nekom sovjetskom udžbeniku iz 1945., na slavenstvu i Slavenima, iako su Hrvati tijekom svoje povijesti s mnogima od njih imali tek neznatne poveznice. Takvi su sadržaji potpuno periferni i za hrvatsku povijest i društvo u cjelini razmjerno nevažni. Možemo zaključiti kako se srednjoškolske učenike nepotrebno opterećuje perifernim sadržajima, a uskraćuje im se spoznaje i znanja važna za razumijevanje društva u kojem žive. I dok se silno trudimo i s ponosom ističemo nužnost edukacije osnovnoškolaca i srednjoškolaca o prijelomnim i sudbonosnim godinama nedavne hrvatske prošlosti (prvi višestranački izbori, proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske, velikosrpsku agresiju i masovni zločini i genocid koji je počinjen u toj agresiji, Domovinski rat i uspjesi Hrvatske vojske, poslijeratna obnova i razvojni procesi Republike Hrvatske te njeno uključivanje u euroatlantske integracije), novim strukovnim kurikulumom ta je tema svedena na samo jedan nastavni sat. Umjesto toga pojavljuju se novi sadržaji, koji „svojom težinom“ ili „povijesnom relevantnošću“ stoje u bok s temeljnim stečevinama na kojima počiva današnje hrvatsko društvo, a koje ostavljamo u zalog budućim generacijama. Tako npr. novopredloženi kurikulum nastave povijesti u isti omjer nastavnih jedinica i njihova vremenskog trajanja postavlja perifernu temu pod nazivom „Mongoli i njihov utjecaj na slavenski svijet“ (koja je važna za rusku povijest) s temom „Domovinski rat i stvaranje samostalne hrvatske države“. Čak kad bi umjesto već spomenute periferne teme stajala tema „Utjecaj nijemstva na slavenski svijet i Hrvate“, ona se po svojoj važnosti za hrvatsko društvo i hrvatske učenike kao njihov dio ne bi mogla mjeriti s temom „Domovinski rat i stvaranje samostalne hrvatske države“. Za razliku od nekoliko mongolskih prodora od kojih je jedan bio usmjeren i prema Hrvatskoj, stoji činjenica tisućljetnog jakog političkog, gospodarskog i kulturnog utjecaja koje je nijemstvo izvršilo na gotovo sve slavenske narode, pa i Hrvate. Dovoljno je prisjetiti se Katarine Velike u Rusiji ili primjerice višestoljetnoga života Hrvata pod Habsburgovcima. Time su sastavljači kurikuluma postavili srednjoškolskim profesorima povijesti težak bremen odgovornosti. No istovremeno, nisu imali u vidu činjenicu kako je svijest građana o vlastitoj zemlji i narodu iznimno važna u upoznavanju, predstavljanju i promociji vlastite zemlje. Svaki građanin pojedine zemlje postaje njezin promotor u svome okružju te njezin veleposlanik u inozemstvu. Pretpostavka je kako će on, ukoliko poznaje vlastitu zemlju i ako je zadovoljan njome i vlastitim načinom života, to zadovoljstvo projicirati i prema drugima. On postaje glavni medij stvaranja dobrog imidža neke države i pritom ne iziskuje nikakve troškove. Mi smo narod koji je kroz svoju prošlost svjedočio tolerantnosti i pluralnosti, i kako kaže prof. Neven Šimac … dokaz tome su, među inima, i četiri pisma te tri jezika kojima se služio. Dokaz tome je i originalnost narodnog jezika u liturgiji, uz univerzalni latinski, kojim se služio u crkvama i Saboru. Hrvati su tako u vlastitom krilu gajili one vrijednosti kojima se Europa danas diči, a to su zajedništvo u različitosti i snošljivosti.

Vrijeme našeg današnjeg življenja ispunjeno je i kritikama prema srednjoškolskoj populaciji o slabo utvrđenim temeljima vlastite prošlosti, bojazan i sumnja u površno znanje današnjih naraštaja o vlastitom identitetu. Jer upravo bi oni, ako ih se kvalitetno informira, trebali stvoriti pravilan sustav vrijednosti, sustav u kojem ćemo biti sigurni u sebe i postići poštovanje drugih. I nadalje vjerujem kako u tom obrazovanje i odgoj u tom procesu imaju nezamjenjivu ulogu. Isto tako, vjerujem u općeljudsku kategoriju: Tko ne poštuje svoju povijest, ne poštuje sebe.

No nakon svega izloženoga, logičnim se nameće pitanje: Kakav odnos gajimo prema nacionalnoj prošlosti i stojimo li s pravom još uvijek kritički orijentirani prema mladim generacijama? S predloženim kurikulumom dajemo im za pravo oštricu kritike uperiti prema nama.

DOSADAŠNJI PROGRAM ZA 1. RAZRED

I. UVOD U POVIJEST
1. UVOD U UČENJE POVIJESTI

II. PRAPOVIJESNO DOBA
2. ŽIVOT I KULTURA LJUDI U PRAPOVIJESNOM DOBU
3. HRVATSKI PROSTOR U PRAPOVIJESTI

III. STARI VIJEK
4. DRŽAVE STAROGA ISTOKA
5. EGIPAT
6. GRČKA U STAROM VIJEKU
7. POVIJEST RIMA
8. KULTURA, RELIGIJA I SVAKODNEVNI ŽIVOT STARIH RIMLJANA
9. KRŠĆANSTVO; POČECI I RAZVOJ
10. HRVATSKI PROSTOR U ANTIČKOM DOBU

IV. EUROPA, SREDOZEMLJE I BLISKI ISTOK U RANOME SREDNJEM VIJEKU
11. VELIKA SEOBA NARODA; EUROPA NAKON PROPASTI ZAPADNOGA RIMSKOG CARSTVA
12. EUROPA OD 9. DO 11. STOLJEĆA

V. HRVATSKA U RANOME SREDNJEM VIJEKU (6. − 11. ST.)
13. DOSELJENJE HRVATA I ORGANIZACIJA DRŽAVE
14. OSAMOSTALJENJE HRVATSKE U 9. STOLJEĆU
15. HRVATSKA U 10. STOLJEĆU
16. KRALJEVSTVO HRVATSKE I DALMACIJE U 11. STOLJEĆU
17. RAZVOJ KULTURE U DOBA NARODNIH VLADARA

VI. EUROPA U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU (12. − 15. ST.)
18. DRUŠTVENI I GOSPODARSKI RAZVOJ (12. − 15. ST.)
19. KRIŽARSKI RATOVI
20. ZEMLJE EUROPSKOG ZAPADA OD 12. DO 15. STOLJEĆA
21. USPON OSMANLIJSKOG CARSTVA
22. KULTURNA BAŠTINA EUROPE OD 11. DO 14. STOLJEĆA

VII. HRVATSKA U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU
23. HRVATSKA U DOBA ARPADOVIĆA
24. HRVATSKA U DOBA ANŽUVINACA; PROTUDVORSKI POKRET
25. SREDNJOVJEKOVNA BOSNA
26. HRVATSKO-TURSKI SUKOBI DO BITKE NA MOHAČKOM POLJU
27. DRUŠTVENO-GOSPODARSKI ODNOSI HRVATSKOG SREDNJOVJEKOVLJA
28. KULTURA HRVATA OD 12. DO 15. STOLJEĆA

VIII. EUROPA I SVIJET U RANOM NOVOM VIJEKU (15. − 17. ST.)
29. VELIKA GEOGRAFSKA OTKRIĆA
30. HUMANIZAM I RENESANSA
31. REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA
32. EUROPA U NOVOM VIJEKU

IX. HRVATSKA U RANOM NOVOM VIJEKU (16. − 18. ST.)
33. IZBOR NOVE DINASTIJE; SUKOBI S TURCIMA DO BITKE KOD SISKA
34. VOJNA KRAJINA I VLAŠKO PITANJE
35. ZRINSKO-FRANKAPANSKI OTPOR BEČKOM DVORU (1664. − 1671.)
36. HRVATI POD MLETAČKOM VLAŠĆU − DUBROVAČKA REPUBLIKA
37. HRVATSKI KRAJEVI I BOSNA POD OSMANLIJSKOM VLAŠĆU
38. OSLOBOĐENJE HRVATSKIH KRAJEVA OD TURSKE VLASTI
39. KULTURNI RAZVOJ U HRVATA U 16. I 17. STOLJEĆU
40. INSTITUCIJE I SIMBOLI HRVATSKE DRŽAVE

NOVI KURIKULUM ZA 1. RAZRED

I. Kultura i način života prvih ljudi ledenog doba
1. Pojava i razvoj prvih ljudi
2. Materijalna kultura i način života
3. Religijska vjerovanja i prvi tragovi umjetnosti

II. Neolitska i urbana revolucija
4. Nagli napredak čovječanstva u doba neolitika
5. Kulturne grupe i nastanak prvih naroda
6. Od stanovnika sela do stanovnika grada

III. Pojava pisma i nastanak prvih država i civilizacija
7. Stari istok
8. Pismo – pronalazak neprocjenjive važnosti
9. Graditeljstvo, umjetnost i znanost ranih civilizacija

IV. Današnji hrvatski prostor u prapovijesti
10. Život paleolitskog lovca – krapinski pračovjek
11. Vučedolska kultura – sjedilački život i metalurgija
12. Iliri i njihova kultura

V. Prijelomna vremena – inovacije i velika seoba
13. Nove tehnologije, trgovina i migracije na Sredozemlju i u jugozapadnoj Aziji
14. Uspon i pad starih i novih država
15. Pojava judaizma i Židovska država

VI. Pojava i razvoj egejske civilizacije
16. Vladavina aristokracije i demokracija u grčkim polisima
17. Grčka i Stari istok između Aleksandra i Rimljana
18. Najpoznatije religije staroga svijeta
19. Helenska i helenistička kultura

VII. Doba velikih carstava
20. Ujedinjenje Mediterana pod Rimskim Carstvom
21. Religija, rimska kultura i pravo kao kulturno nasljeđe
22. Indija i Kina

VIII. Susreti i prožimanja istočnog Jadrana i Sredozemlja
23. Od autohtonog ilirskog sela do autohtonog grada
24. Grčki i rimski gradovi na istočnoj obali Jadrana
25. Način života i arhitektura rimskog grada na istočnoj obali Jadrana

IX. Susret i suživot tri svijeta na Sredozemlju
26. Kriza Rimskog Carstva i dezintegracijski procesi
27. Bizantsko Carstvo i širenje kršćanstva
28. Pojava i uspon islamske civilizacije
29. Kulturna i znanstvena razmjena tri svijeta na Sredozemlju

X. Oporavak Zapada
30. Nova carstva, kraljevstva i komune
31. Gospodarski i kulturni oporavak
32. Kršćanstvo i društvo
33. Prvi svjetski sustav trgovine (1250. – 1350.)

XI. Slavenski svijet u Europi
34. Konsolidacija slavenskih naroda nakon seobe
35. Slavenski svijet na razmeđu Istoka i Zapada
36. Mongoli i njihov utjecaj na slavenski svijet

XII. Hrvatska između sredozemnog i srednjoeuropskog svijeta
37. Istočna obala Jadrana u vrijeme seoba: etnogeneza i identiteti
38. Pokrštavanje, organizacija države i razvoj društva
39. Kulturni i gospodarski utjecaji: komune na Jadranu i gradovi u unutrašnjosti
40. „Rubna područja“ hrvatskog srednjovjekovlja

DOSADAŠNJI PROGRAM ZA 2. RAZRED

I. EUROPA I SVIJET OD SREDINE 18. DO SREDINE 19. STOLJEĆA
1. RAZVOJ VELIKIH EUROPSKIH DRŽAVA U 18. STOLJEĆU
2. POSTANAK SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA− ROĐENJE VELIKE NACIJE
3. FRANCUSKA REVOLUCIJA
4. EUROPA U DOBA NAPOLEONA BONAPARTEA
5. NACIONALNI POKRETI I REVOLUCIJE U EUROPI DO SREDINE 19. STOLJEĆA

II. HRVATSKA OD SREDINE 18. DO SREDINE 19. STOLJEĆA
6. HRVATSKA U DOBA PROSVIJEĆENOG APSOLUTIZMA
7. HRVATSKA U VRIJEME NAPOLEONSKIH RATOVA
8. BANSKA HRVATSKA 1800. − 1835.
9. HRVATSKI NARODNI PREPOROD
10. HRVATSKE ZEMLJE U REVOLUCIONARNIM ZBIVANJIMA 1848. − 1849.

III. EUROPA I SVIJET U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA
11. DOBA TEHNIČKIH OTKRIĆA I NOVI IZVORI ENERGIJE
12. EUROPSKE DRŽAVE I SAD U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA
13. RAZDOBLJE RAZVIJENOGA KAPITALIZMA − IMPERIJALIZMA I KOLONIJALIZMA

IV. HRVATSKA U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA
14. HRVATSKA U OSVIT MODERNOGA DOBA (1851. − 1860.)
15. HRVATSKA NAKON OBNOVE USTAVNOG STANJA
16. HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA
17. HRVATSKE ZEMLJE NAKON NAGODBE
18. HRVATSKA U VRIJEME BANA KHUENA-HÉDERVÁRYJA
19. GRADIŠĆANSKI HRVATI; HRVATI U BAČKOJ I MAĐARSKOJ; HRVATSKO ISELJENIŠTVO
20. AUSTRO-UGARSKA VLAST U BOSNI I HERCEGOVINI

V. HRVATSKA I SVIJET OD POČETKA 20. STOLJEĆA DO SVRŠETKA PRVOGA SVJETSKOG RATA
21. SVIJET UOČI PRVOGA SVJETSKOG RATA
22. HRVATSKA POČETKOM 20. STOLJEĆA
23. PRVI SVJETSKI RAT − OD ATENTATA U SARAJEVU DO ULASKA SAD U RAT 1917.
24. PRVI SVJETSKI RAT OD ULASKA SAD-a U RAT 1917. DO SVRŠETKA RATA 1918.
25. HRVATSKA U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA

VI. HRVATSKA I SVIJET IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA
26. PROMJENE U PORATNOM SVIJETU
27. MEĐURATNI SVIJET 1920. − 1928.
28. OD VELIKE GOSPODARSKE KRIZE DO POČETKA DRUGOGA SVJETSKOG RATA
29. HRVATSKA NAKON SVRŠETKA PRVOGA SVJETSKOG RATA − OD SLOMA MONARHIJE DO ŠESTOSIJEČANJSKE DIKTATURE
30. HRVATSKI NAROD U RAZDOBLJU ŠESTOSIJEČANJSKE DIKTATURE (1929. − 1934.)
31. HRVATSKO PITANJE I NASTANAK BANOVINE HRVATSKE

VII. DRUGI SVJETSKI RAT (1939. − 1945.)
32. OD NAPADA NA POLJSKU DO KAPITULACIJE ITALIJE
33. POBJEDA UDRUŽENIH ANTIFAŠISTIČKIH SNAGA
34. U SJENI OSOVINE − SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA I TALIJANSKA OKUPACIJA HRVATSKIH ZEMALJA
35. OTPOR ANTIFAŠISTIČKE HRVATSKE
36. HRVATSKA U ZAVRŠNICI DRUGOGA SVJETSKOG RATA

VIII. HRVATSKA I SVIJET OD KRAJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA DO DANAS
37. PORATNO UREĐIVANJE SVIJETA
38. SVRŠETAK HLADNOGA RATA I RASPAD SOCIJALISTIČKIH SUSTAVA U EUROPI
39. OBLIKOVANJE KOMUNISTIČKE HRVATSKE I JUGOSLAVIJE
40. STVARANJE I OBRANA REPUBLIKE HRVATSKE

NOVI KURIKULUM ZA 2. RAZRED

I. Rađanje moderne Europe
1. Crna smrt i njezine posljedice
2. Pojava nacionalnih država, gradovi i komune
3. Temelji humanizma i renesanse

II. Velika geografska otkrića i europska ekspanzija
4. Razvoj znanosti, tehnologije i gospodarstva
5. Kolonijalizam i europeizacija svijeta

III. Raspad srednjovjekovnih carstava i pojava nacionalnih monarhija
6. Izazovi s Istoka – Uspon Osmanskog Carstva i kraj Bizanta
7. Uspon protestantizma i vjerski ratovi u Europi
8. Nastanak modernih europskih država

IV. Hrvatska u “produženom srednjovjekovlju”
9. Hrvatska u razdoblju zastoja i ugroženosti
10. Stvaranje Habsburškog Carstva i kriza Osmanlijskog Carstva – teritorijalne promjene krajem 17. stoljeća
11. Religijske i kulturne promjene u hrvatskim zemljama

V. Uzroci i posljedice građanskih revolucija krajem 18. i početkom 19. stoljeća
12. Doba razuma
13. Američka i Francuska revolucija

VI. Uzroci i posljedice industrijske i agrarne revolucije 18. i 19. stoljeća
14. Industrijalizacija i modernizacija
15. Uspon SAD-a do svjetske sile

VII. Promjene u euroazijskim društvima u razdoblju svjetske trgovine i porasta europske moći
16. Osmansko Carstvo i Rusija u 19. stoljeću
17. Kina i Japan u 19. stoljeću

VIII. Primjeri nacionalizma, izgradnje država i društvenih reformi u Europi od 1830. do 1914. godine
18. Europa između restauracije i revolucije
19. Europa u doba nacionalizma i radničkog pokreta

IX. „Novi imperijalizam“ moćnih nacionalnih država 1850.-1914. godine i važniji globalni trendovi
20. Svijet u razdoblju imperijalizma
21. Porast stanovništva i prekooceanske migracije
22. Građanska kultura od romantizma do moderne

X. Teritorijalna integracija hrvatskih zemalja i stvaranje moderne hrvatske nacije
23. Hrvatski narodni preporod
24. Hrvatska između Austrije i Ugarske

XI. Opća kriza modernog svijeta – problemi industrijalizacije,demokracije i nacionalnosti
25. Politički odnosi, savezi i sukobi europskih država
26. Revolucionarni pokreti u svijetu početkom stoljeća
27. Europska kultura između historicizma i novih izražajnih oblika

XII. Prvi svjetski rat
28. Pitanje krivnje za rat i politički učinak rata u pojedinim državama
29. Uzroci i posljedice ruske revolucije 1917. godine
30. Hrvatska u vrtlogu ratnih zbivanja
31. Ljudske žrtve i globalne posljedice Prvog svjetskog rata

XIII. Tri oblika političke scene u svijetu od 1919. do 1939. godine
32. Komunistički sovjetski sustav, fašizam i građanske parlamentarne demokracije
33. Hrvatska u prvoj jugoslavenskoj državi

XIV. Drugi svjetski rat
34. Uzroci i karakter Drugog svjetskog rata
35. Pokreti otpora i ljudske žrtve u Drugom svjetskom ratu
36. Hrvatska u procjepu između nacifašističke i komunističke ideologije – oslobodilački i građanski rat
37. Ljudske žrtve i globalne posljedice Drugog svjetskog rata

XV. Novi međunarodni odnosi i dekolonijalizacija u drugoj polovici 20. stoljeća
38. Hladni rat i internacionalne krize
39. Dekolonizacija, Kina i Japan u drugoj polovici 20. stoljeća
40. Raspad komunističkog sustava u Europi i stvaranje Europske Unije

XVI. Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji i stvaranje samostalne hrvatske države
41. Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji
42. Kriza konfederacije i samoupravljanja
43. Domovinski rat i stvaranje samostalne hrvatske države