navigacija

Zavjera šutnje oko protjeranih vojvođanskih Hrvata

Foto: VL

Svaki zločin treba procesuirati, svaku nepravdu ispraviti, raditi na pomirenju, uzajamnom uvažavanju, ali ako su temelji pogrešni i dugoročni će rezultati biti loši. Dakako, radi se o odnosima Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, a sve je nanovo još dodatno potencirano dolaskom Borisa Tadića u Zagreb i već trećim njegovim dolaskom ove godine u Hrvatsku. Nitko dobronamjeran neće osporavati njegov dolazak, gradnju novih odnosa, zatopljavanje, rješavanje starih problema, ali Tadić je još jednom dokazao da je veliki demagog, čovjek koji voli baratati velikim, teškim riječima koje moraju na sve ostaviti i te kakav dojam, a sadržaj je često ipak posve isprazan. Političari tjeraju svoje, ali novinari i povjesničari ne bi trebali i smjeli biti politički korektni, ne bi trebali puhati u rog politike, nego misliti svojom glavom i inzistirati na nekoj objektivnoj istini, koja jedina može dugoročno koristiti i Srbima i Hrvatima.

Tadić i dalje vodi istu igru. Na svako pitanje o posljedicama srbijanske agresije on daje nemušte, općenite odgovore, sve relativizira, srpske koncentracijske logore odmah uspoređuje s Lorom, traži za njih neko međunarodno prihvatljivo nazivlje, ne govori istinu kad kaže da se u Srbiji odgovorni za te logore procesuiraju, Miloševićevu politiku javno i odlučno ne osuđuje… Dapače, njegov ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, inače Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije Srbije, baš je ovih dana zaprijetio Hrvatskoj reciprocičnim mjerama ako će u Beograd poslati optužnicu za odgovorne za zločine u srbijanskim koncentracijskim logorima. I samim time je jasno rekao da službena, politička Srbija nije voljna suočiti se u cijelosti i iskreno sa svojom prošlošću i kazniti sve odgovorne, posebice ako se optužnice odnose na sam vrh JNA koji je svih ovih godina ostao gotovo pošteđen, a najodgovorniji je, uz Miloševića, za sve zločine ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH i na Kosovu. Tadić se nije odredio ni oko inicijative bivših logoraša da postave spomen ploču u Stajićevu, nego je samo dobacio da je to u proceduri. Zapravo je sve svoje konkretne odgovore u odnosu na prošlost pravdao sporom između Hrvatske i Srbije oko tužbe i protutužbe za genocid, pa da zato u ovom trenutku o tome trebaju govoriti isključivo pravnici i povjesničari, a ne političari. Dobar izgovor jer je zabluda da bi retorika išta bila drugačija da ovog spora nema. U svemu je zanimljivo pratiti i unutarnju političku scenu u Srbiji, gdje nekadašnji vođa radikala i ratni huškač Tomislav Nikolić postaje veliki europejac, a možda uskoro i najbliži Tadićev suradnik – Tadić u fotelji predsjednika, a Nikolić premijer.

Jedno je sigurno, Srbija i Tadić znaju što žele i koji su im interesi. Ali znaju li naši koji su hrvatski interesi i kako se postaviti? Za Tadićeva posjeta rečeno je da je i riješeno pitanje povratska srpskih izbjeglica u Hrvatsku, da je to sada samo tehničko pitanje koje otvara mogućnost svima da odluče žele li se vratiti ili ne. I to je u redu. Ali što je s Hrvatima koji su za vrijeme rata protjerani iz Srbije? Neposredno pred Tadićev dolazak, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata zatražila je od predsjednika Josipovića da na dnevni red međudržavnih razgovora s Tadićem stavi problem protjeranih, nestalih i ubijenih Hrvata u Srbiji u vrijeme Domovinskog rata. U priopćenju za javnost navedeno je: „Za vrijeme Domovinskog rata, od 1991. do 1995. godine, iz Republike Srbije protjerano je oko 40.000 Hrvata, od toga oko 25.000 iz Srijema. U vojvođanskom je dijelu Srijema u to vrijeme, gdje nije bilo rata, ubijeno ili nestalo pod nerazjašnjenim okolnostima dvadesetak Hrvata. Nažalost, nitko od organizatora i izvršitelja tih zlodjela do danas nije odgovarao, jedino se u Haagu za ta zlodjela sudi Vojislavu Šešelju. Sa žaljenjem konstatiramo da se progonstvo Hrvata iz Srbije za vrijeme Domovinskog rata zaboravlja ne samo u Republici Srbiji i međunarodnim krugovima već i u Republici Hrvatskoj. Svaki put prilikom susreta državnog vrha Republike Hrvatske s državnim vrhom Republike Srbije tražili smo da se na dnevni red međudržavnih razgovora stavi problem prognanih Hrvata iz Srbije za vrijeme Domovinskog rata te smo to učinili i povodom skorašnjeg službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića, uputivši pismo predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću da taj problem stavi na dnevni red. Napominjemo da naša Zajednica podržava sve napore u uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa sa svim susjedima, pa tako i s Republikom Srbijom, ali naglašavamo da se dobrosusjedski odnosi ne stvaraju zaboravom zločina već, s jedne strane njihovim priznavanjem i spremnošću za pokajanjem te oprostom s druge strane”. Josipoviću su uz pismo priložili i nepotpuni popis ubijenih i nestalih Hrvata u vojvođanskom dijelu Srijema pod nerazjašnjenim okolnostima u vrijeme Domovinskog rata, za čija ubojstva do danas nitko nije kažnjen.

I što se dogodilo? Baš ništa, zavjera šutnja. Nitko ni jednom riječju javno nije spomenuo taj poziv i naglasio taj problem, a Josipović je prvi to trebao. Pa se s pravom narod pita, kome se to naši političari dodvoravaju, za koga rade? Zar je dodvoravanje međunarodnoj zajednici i Srbiji cijena da se zatome prava Hrvata? U tom slučaju nema iskrenog građenja suživota.

Inače se u svibnju ove godine navršilo 18 godina otkako je u srijemskom selu Hrtkovcima održan miting na kojemu su pročitana imena 17 mještana hrvatske nacionalnosti kojima je zaprijećeno da se moraju iseliti, a 20 obitelji hrvatske nacionalnosti nasilno je izbačeno iz svojih domova. Iako su u medijima objavljivana imena organizatora i izvršitelja nitko za protjerivanje srijemskih Hrvata ni poslije 18 godina nije odgovarao. Kao početak progona srijemskih Hrvata uzima se događaj u mjestu Hrtkovci 6. svibnja 1992. kada je u selu pročitan popis od 17 “nepodobnih” Hrvata iz tog sela. Slijedile su prijetnje i maltretiranje mještana hrvatske nacionalnosti zbog čega su oni bili primorani na nasilan odlazak iz svoga sela. Zbog tog tragičnog događaja Hrtkovci su postali sinonim protjerivanja Hrvata iz Srijema, ali je to prethodno učinjeno i u drugim mjestima, Slankamenu i Golubincima. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini konstatirao je da se od takvog “udara ovdašnja hrvatska zajednica vrlo teško može oporaviti” i dodao da su vojvođanski Hrvati nedužna žrtva besmislene agresije i rata, i da sami nikada nisu dali povoda da ih se tako okrutno kazni. Hrtkovci su postali simbolom etničkog čišćenja i nasilnog preseljenja stanovništva, što se nikad više ne bi smjelo ponoviti. Ali o tim ljudima danas nitko javno ne govori, nitko se za njih ne zalaže. A njih nije malo. Tijekom devedesetih iz Srijema je protjerano ili se pod pritiskom iselilo oko 30.000 Hrvata, a iz cijele Srbije ukupno oko 45.000 Hrvata. Predsjedniku Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju, koji je prisustvovao mitingu u Hrtkovcima 6. svibnja 1992., pred Haaškim sudom se sudi po optužnici koja ga, među ostalim, tereti i za etničko čišćenje u Vojvodini. I to je sve. Ne treba ni govoriti kako su protjerani Hrvati prošli. Morali su ostaviti sva svoja bogata imanja, sa sobom su ponijeli samo najnužnije, a u Hrvatskoj su se najčešće naselili na daleko siromašnija i neuglednija imanja Srba s kojima su se mijenjali. Sve samo da spase goli život. To je još nekako išlo za vrijeme rata, a najgore se dogodilo nakon hrvatskih operacija Bljesak i Oluja, kada je nekoliko tisuća srijemskih Hrvata preko noći opljačkano i protjerano, pa i danas u Hrvatskoj mnogi od njih žive kao beskućnici i nezaposleni. I nikoga nije briga za njih!

Lekcija je očita – našim političarima ne treba vjerovati i na njih se ne treba oslanjati. Jedini put da kako-tako protjerani Hrvati pokušaju zadovoljiti pravdu jest pravna borba.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)